Na nagovor prijateljica odlučila sam sve svoje razbarušene misli i izjave s kojima ih očito svakodnevno gušim, prenijeti i na virtualni papir. Generalni razlog ovog, danima izbjegavanog, poteza još uvijek nisam čvrsto definisala pa ostavljam vama, drage čitateljice, da same protumačite da li se radi o djevojačkoj isfrustriranosti, dosadi, potrebi za pažnjom i popularnošću ili želji da se neke stvari javno prokomentarišu i pokušaju promijeniti makar za nekoliko stepeni.
Tako da ćete od sada moći čitati tajne tajne Zloggerice, sasvim obične, modno rasterećene žene sa stilom koja svakog običnog dana može čekati iza vas u redu marketa, sjediti do vas u kinu, zatražiti vam upaljač na Vilsu, pustiti vas preko pješačkog prelaza ili se u pozadini nasmijati vašoj tupavoj šali, ali vi to, naravno, nećete primjetiti.
U ovom trenutku mi napamet pada pola malog miliona tema o kojima bih mogla priložiti raznorazne činjenično potkovane komentare, ali ću se potruditi da to ipak bude ćošak ženske podsvijesti i svega onoga što jedna polu djevojka/polu, žena/polu, ne znam ni ja više, nisam dobila kompliment mjesecima, sa 29 godina svakodnevno proživljava.
Pjesma za slušanje tokom čitanja
Pa, da počnemo. Nedjelja je, vikendu je skoro kraj. Ne izbjegavam izlaske, trudim se da popratim što više dešavanja u zavisnosti od afiniteta s kojima raspolaže moj novčanik i mjesečni ciklus. Od samog izlaska se već odavno prestalo išta očekivati. Ovaj put ne mislim na njegov sadržaj već na upoznavanje pripadnika suprotnog spola koji su uz upotrebu široke ruke, otvorenog uma i dobrog raspoloženja spremni prići jednoj djevojci, a ne samo poslati joj zahtjev za prijateljstvo na Facebooku ili bilo kojoj drugoj društvenoj mreži. Suprotno tome svakodnevno slušam, čitam, gledam kako su najpoželjnije vesele, opuštene, diskretno našminkane djevojke sa profinjenim smislom za humor kojih nije stid pojesti doner, popiti kafu u parku i kupiti Fight Club majicu u second hand shopu i to sve o vlastitom trošku.
Zaključno – ja sam najjednostavniji oblik ženskog bića, trenutno u narodu poznat pod pojmom – djevojka bez momka, jadnica, nju neće niko, prođe je mladost, a vidi što je fina.
Drevna tajna zašto muškarci ne prilaze djevojkama još uvijek je opće nepoznata. Prema posljednjim analizama sprovedenim redovnim obilaskom raznih evenata trenutno se sumnja na nekoliko faktora:
– Odanost teško stečenoj stolici prepunog kafića
– Strah od propusta zadnjih rezultata fluoroscentnog teletexta
– Nesposobnost zdrave komunikacije van socijalnih mreža i upotrebe smajlija
– Potencijalno osuđivanje i ismijavanje od strane najboljih drugova, koji su također, baš čudno, sami
– Opreznost da će biti primijećen sa nekom ženom i samim tim izgubiti titulu vječno slobodnog frajera
– Crvenilo izazvano direktnim eye kontaktom
– Neistreniranost desne ruke za posegom za novčanik
– Strah da će zalutati pri povratku, nakon što je isprati kući
– I na kraju, nepripremljeni odgovori na pitanje prijatelja Jel’ bilo šta?
I tako ova obrnuto proporcionalna jednačina živi u bezvremenskoj crnoj rupi hraneći se našim ne baš toliko mladim generacijama koje su već odavno ovladale tehnikama robotike, zombizma i kamufliranja vlastitih osjećanja, a sve u svrhu izgradnje dvoetažnog lažnog ega sa ogromnim ogledalom samoljublja u spavaćoj sobi. Bazen i fasada su ostavljeni za nadobudno rivalstvo i podmazivanje onoga šta će ko reć’.
Koliko god radna sedmica bila naporna i preplavljena stresnim situacijama ipak taj vikend je njeno najstresnije i najdepresivnije doba.
(Upozorenje – slijedi seksualno eksplicitni sadržaj kao zaključak seksualno neeksplicitnog života)
I tako prođe još jedan vikend u nepodnošljivoj čežnji za ponedjeljkom. Ipak tog svetog, prvog radnog dana u sedmici otvaraju mi se veće šanse da će mi neko pomalo sadistički prići za radni stol, poslati novu turu neprofaksanih faktura, narediti da ponovo odradim posao od sinoć, da probam istražiti nove radne pozicije, prihvatiti posao i sa druge strane, a i grupni sastanci su legitimni.
S toga, oblačim mušku bijelu košulju, razbarušene kose i zagrižene usne pijuckam nedjeljnu kafu i s nestrpljenjem čekam sutrašnji dan. Možda i nije toliko loše što su radni dani zamijenili vikend, ipak ih je više, obično traju po 12h, jer vrlo često radiš prekovremeno, ali pozitivno je to što te bar niko ne pita za depilaciju.
Do sljedećeg vikenda, čuvajte mi fige!