Drago mi je da je FBL magazine meni kao jednom od članova žirija upravo dodijelio mogućnost da komentarišem i pišem modne kritike sa crvenog tepiha 28. Sarajevo Film Festivala u noći zatvaranja kada se pojavilo dosta zanimljivih i kreativnih modnih izdanja. U ovoj modnoj kritici su izdvojeni komentari na one modne kombinacije koje su bile neuobičajene ili drugačije u odnosu na konvencionalno klasične pristupe u odijevanju za crveni tepih.

 

1

Dženita Imamović-Omerović

U primjeru modnog izdanja Dženite Imamović-Omerović možemo uvidjeti razloge čudnovatog postojanja crvenog tepiha jednog filmskog festivala. Glumica Dženita Imamović-Omerović je otkrovenje završne večeri SFF-a jer poništava svu pamtljivost publike da njen karakter jedino podredi likovima ‘frankofone ili doseljeničke’ Zeline žene iz Vize za budućnost, naivne Suzane iz filma Koncentriši se, baba, ili lucidne Slavne Florens iz istoimene predstave u programu Kamernog teatra. Mislim da Dženita Imamović-Omerović do ovogodišnjeg crvenog tepiha Sarajevo Film Festivala nije imala priliku da pokaže svoj (modni) karakter, a to je da je ona jako mila, i da je nju milina vidjeti. Kreacija Belme Tvico-Stambol svojim oblikovnim elementima forme, može podsjetiti na historijski prepoznatljive haljine po urneku srednjevjekovnih francuskih kotardi (iz perioda 1380 – 1450) na kojima su prvobitno bijele trake dodavane na rukave od sivog kirtla i time se naglašavala pripadnost vlasteli. U razvoju oblikovanja, te trake će kasnije biti razvijene u dugačke otvorene rukave do poda, a ramena ostati ogoljena, kako bi se naglasila pretjerana taština i društvena drskost. Iako je modna vještina dizajnerice Belme Tvico-Stambol mnogo izraženija u njenom likovnom i grafičkom tretiranju tekstila u smislu štampe, smatram da kontrast crnog tona sa narandžastim motivima u ovakvoj silueti upravo pomaže glumici Dženiti Imamović-Omerović da na crveni tepih donese momenat pristojnog ‘vlastelinskog’. U vizuelnoj kompoziciji bismo mogli pomisliti da jednostavna pristojna frizura kose odsječene u dužini vrata nije dovoljna za crveni tepih, ali ona se metodički i ritmički upravo poigrava sa nenametljivim ogoljenim ramenima.

 

2

Crni kimono dizajnera Milana Senića kojeg nosi glumac Admir Glamočak kao da je ispoštovao sve aspekte japanske filozofije modnog dizajna. Ukoliko bismo se osvrnuli na modne teorije Valerie Steele, Patricie Mears, Yuniya Kawamure i Hiroshi Narumija, onda bismo Admira Glamočaka mogli opisati kao ‘samuraja koji je spreman na sve’. Crna boja (ton) u japanskoj modnoj filozofiji, za razliku od zapadnoevropskog shvatanja, znak je u modnom sistemu koji upućuje da je osoba koja odijeva tu boju ustvari poput samuraja koji je, bez obzira na sve, spreman da svoje tijelo baci u mračne, crne dubine nepreglednog ponora. Japanski modni sistem razlikuje čak šest tonova crne u odnosu na stepen spremnosti ‘poniranja’. Ako bismo ovo modno izdanje sagledavali kroz prizmu postulata Yamamoto estetike, Senićev kimono upravo upućuje na asketizam i intelektualizam crnog tona sa vješto i precizno izvedenim rezovima u prezentaciji majstorstva stroge forme. Jedan od tri elementa koji odvaja japansku avangardnu modu od ‘zapadnjačke odore’ je oslanjanje na odjevni predmet kao početnu tačku kreacije u prezentaciji identiteta koji odoru nosi, tj. japanskim modnim dizajnerima (kao npr. Yamamoto, Rei Kawakubo, Yunya Watanabe) koji su ’80-ih godina prošlog stoljeća prodrli na parišku modnu scenu u tzv. Talasu šoka (Shock Wave) je uvijek bilo bitnije šta neko nosi, a ne ko to nosi. Modni teoretičari to ističu rečenicom: It’s about gloryfing the dress and not the wearer of the dress (eng. Bitna je glorifikacija halje/odjevnog predmeta, a ne onoga koji odijeva odjevni predmet). Crna odjeća generalno, i akademska (npr. toge, školske uniforme), i klerička (npr. kod monaha, udovica i redovnica), je znak za asketizam, skromnost, čednost i ethos kojima se briše (apstrahira) ‘corporis’ tijela, te je Admir Glamočak birajući Senićev kimono u potpunosti prezentirao modni stav koji ima za cilj isticanje racionalnog identiteta uz formalno asketski jednostavan a privlačan modni izraz.

 

3

Tatjana Šojić je viteškinja (zaštitnica) glume i mode na ovogodišnjem crvenom tepihu SFF-a. Kaftan studio je kreirao besprijekoran modni izraz Šojićeve, kao da je čarobnim štapićem u svom modnom ateljeu izveo magiju i time kreirao sliku Tatjane Šojić kao da je ona glumačka legenda koja je angažovana u nekom pariškom teatru i koja nas je ove godine na SFF-u ustvari samo počastila svojim prisustvom iz inostranstva. Moć mode se upravo ogleda u tome da prave vrijednosti jednog identiteta budu u cjelosti prezentirane javnosti, i Emina i Nermina Hodžić ispred Kaftan studija su upravo to postigle – istakle su kakvu glumačku divu BiH posjeduje. Iako mi je mnogo draže Kaftan modno izdanje Tatjane Šojić druge večeri 28. SFF-a, zato što haljina viktorijanskog stila sa tim biskupskim ili zvonastim rukavima i visokom kragnom daje jednu čarobnu sliku Tatjane Šojić kao carske regentice iz 1800-ih kojoj samo nedostaje mač u ruci za stav „od revolucije do frivolnosti“, modno izdanje u završnoj noći 28. SFF-a je jednako kvalitetno ali sada donosi duh bel epoka i doba džeza 1930-ih. Fascinantno je kako je silueta haljine iz Kaftan studija gotovo uvijek izvedena iz siluete odjevnog predmeta kaftana, pa čak i kada pomislite da to nije moguće primijetiti u formalnom sloju odjevnog predmeta. U tome se upravo ogleda vještina modnih znalaca Emine i Nermine da stalno izvode i preoblikuju elemente kaftana u savremenu sliku i formu odjevnog predmeta. Naprimjer, ako posmatramo Tatjaninu haljinu iz završne noći SFF-a, nacrtno sprijeda sam konturni oblik trupa haljine sa čvrstim naramenicama je ustvari oblik raširenog kaftana, pa će dizajnerice decentno naglasiti konvencionalne „rukave“ kaftana uvođenjem samo jednog komada crnog plutajućeg tekstila i kreirati element ramenog oboda (tzv. naramnika koji pada preko ramena, a da to nije vrsta naramnika koji je francuski fišu) i u potpunosti ispoštovati vrijednost formalnog koncepta kaftana. Ono što mene fascinira u stylingu Kaftan studija generalno, jeste ta sposobnost Emine i Nermine da u svakoj ženi (bez obzira na godine osobe koja nosi njihovu kreaciju) istovremeno prikaže i djevojaštvo – kikot zaljubljene mladosti i prvih crvenih obraza, a istovremeno i snagu, odlučnost jedne hrabre viteškinje, tako da je svaka žena odjevena u Kaftan studio kreaciji poput rumenog djevojčurka koji je upravo stasao da bude stamena, zrela i spremna za životnu borbu. Žao mi je što se na crvenom tepihu nedovoljno vidi magija minucioznog rada dvojca Ene Mulavdić i Ebrahima Elirda ispred brenda nakita ELIRD Jewelry koji u dizajnerskom odnosu naturalnog-organskog (s akcentom na motive koje oblikuju) i geometrijskog-stereometrijskog (posmatrajući to sa aspekta tehničke izvedbe i složenosti strukture komada nakita) u detaljima koji su prikazani, postižu maksimum. Krhkost, nostalgija, romantična nostalgija 1930-ih, stamena silueta, jasan kroj i lepršavost ramenog oboda, viktorijanski stil – Tatjana Šojić je boginja Victoria (lat. pobjeda).

 

4

Damir Kustura – Sljedeći komentar će biti sasvim dovoljan, kratak, jasan i precizan: oskarovski tačno, uredno i bez greške.

 

5

Ako bismo analizirali ukupni vizualni dojam modnog izdanja Ide Keškić, malo je nedostajalo da bude glam momenat sličan modnom izdanju Lady Gage na dodjeli Oscara 2019. Mislim da ćemo Idu Keškić ipak ove godine upamtiti po odjevnoj kombinaciji pri premijeri TV serije Kotlina, na crvenom tepihu druge noći SFF-a. Kroj haljine brenda Wearwolf fashion koji nastoji da istakne ili stvori efekt nazubljenih dojki u stilu Marilyn Monroe je korektan, uredno i vješto postavljen, dok je donji dio – ako bismo to izdvojili kao zaseban oblik iz haljine – suknji je nedovoljno posvećena pažnja u dizajnu. Gornji dio haljine zajedno sa frizurom pretendira glam moment, dok donji dio haljine nema tu snagu u vizuelnoj kompoziciji da bude jednako glam kao gornji dio. Ogrlica brenda Lisica-Lisica je kao izdvojeni komad nakita u potpunosti dizajnerski kvalitetan ukoliko bismo ga analizirali po kriterijima dizajna, uzimajući u obzir isticanje vrijednosti korištenog materijala, završnu obradu, gotovo ‘streamline’ formu jednostavnog a upletenog oblika jedne metalne linije koji upućuje na stil ’30-ih, ali je u kombinaciji sa ovom haljinom neusklađen jer ga ometaju ta zadjenuta punđa na vrh glave i pojednostavljen, a glamurozan trup. Kombinacija bi bila puno efektnija kada bi ta osobina glamuroznog trupa bila zamijenjena nekim jednostavnijim oblikom u izvedenoj silueti trupa (npr. tako da prekriva poprsje ili formira horizontalno-kvadratni-ravni tzv. carrė francuski korset ili umetanjem nekog oblika koji podsjeća na plastron iz 16. stoljeća sa ravnim horizontalnim rezom koji je obično dolazio iznad steznika) ili prikrivenošću a la Hepburn, što bi onda bilo usklađenije i sa suknjom i sa ogrlicom. Dakle: ili je bio potreban jak komad nakita – ogrlica uz glamurozni trup a la Monroe, ili pravilan kroj trupa sa simplificiranom ogrlicom Lisica-Lisica, u ukupnoj slici a la Hepburn.

 

6

Na prvo gledanje, pomislio sam da bi Sanjinu Arnautoviću za njegovo modno izdanje sa crvenog tepiha završne noći 28. SFF-a, inspiracija mogla biti modno izdanje Jakea Gyllenhaala kada se pojavio na dodjeli Tony Awards 2021. godine. Međutim, odijelo pravilnog kroja i radnog stila sa oborenim ramenima i širokim nogavicama u pink boji sa crnom košuljom i martinkama donosi britanski stav i simpatičnu kreativnost kakvu naprimjer trenutno postiže muzičar Harry Styles. Drago mi je da smo imali prilike vidjeti neuobičajeno odijelo, koje pomjera granice bh. shvatanja muškog stiliziranja odijela koje je uobičajeno crno, teget plavo, ili sivo, ili ako nije ovo troje navedeno, onda je vintage sa stiliziranim gingham ili karo uzorkom ili eventualno u krem-bež boji ili boji bijelog vina. Sanjin je apsolutno usklađen i prstenje na rukama dodatno pojačava moć modnog izraza, osjećaj snage metalnog prstenja komparira toplini i senzualnosti – osjetljivosti roze tona, razbarušena kosa i martinke daju glam-rock stav, i ovakva postavka bi se mogla samo dopunjavati – bilo da će se oko vrata pojaviti niska bijelih bisera pa će to ponovo uputiti na Stylesa, ili dodatna crna kravata, ili neke glam naočale kada bismo dobili momenat Elton Johna. Apsolutno nije trebalo, ali ističem na koji način se ovakav outfit može dalje razvijati. Ukupni dojam koji Sanjin ostavlja je da je on svojim stilom jedan ‘sladak muškarac’, sa svim značenjima koja ta sintagma nosi sa sobom u kontrastu tih dviju riječi. Da je Sanjin Arnautović živio u vremenu ’50-ih ili ’60-ih, sigurno bi bio tzv. tedi – pripadnik pokreta koji je nosio razmetljiva odijela u znak neslaganja sa društvenim poretkom. Čestitam!

7

Sedamdesetih godina 20. stoljeća žene su počele da osvajaju pantalone. Yves Saint Laurent je prvi koji je 1966. godine stvorio elegantan ali kontroverzan smoking za žene. Ne znam da li su Hana Zrno i Sanjin Arnautović bili u dogovoru kada je u pitanju usklađenost njihovih odjevnih kombinacija, ne samo koloristički, nego i formama, ali na prvo gledanje djeluje da je tako. Međutim, borbenost modne kombinacije Hane Zrno koja se ispoljava u valentnom ženskom odijelu sa velikim kontroverznim izrezima na nogavicama i pomalo tzv. ‘tulip’ formom sakoa, i tim glam-rock nabojem u frizuri biva istgrnut istaknutim Sofićevim nakitom koji donosi jednu svojevrsnu intimnu poetiku svojim vizuelnim identitetom i time kontrastira glam-rock momentu. Također, torbica koju Hana nosi je mogla biti drugačija, više prilagođena glam-rock izdanju. Dakle, stilski Hana i Sanjin nisu usklađeni (ako im je to bio cilj), ali formalno jesu.

 

8

Rekao bih da je modno izdanje Maje Čengić Miralem tokom završne noći 28. SFF-a možda i najviše Maja Čengić-Miralem tokom ovogodišnje sedmice prezentacije sarajevskog filma. Upečatljiva, oku neizbježna plava boja koja nije tzv. ‘royal’ plava ali markantnošću svog plavog tona upućuje na glamur koji je crvenom tepihu potreban, daje modnu sliku Maje Čengić-Miralem koja je sasvim dovoljno i s mjerom opuštena, razdragana, neuhvatljiva, a glamurozna. Uvođenjem mini suknje i jedne ogromne ‘prom-party’ mašne koju prate vješto kreirani, uredni uvojci, u potpunosti se ističe ono što voditeljica jeste – simpatična. Maja je pobrala sve moje simpatije u tom ‘prom party’ modnom izrazu – skroz uredno, bez greške, sa dosta nevidljivog sjaja koji privlači pažnju, upečatljivo kao da je Maju vizuelno vratilo u neku zamišljenu priču o tinejdžerki – neobuzdanoj kraljici mature koja trči ulicama i uživa u svojoj čarobnoj slobodi. Jer ovo nije koktel haljina ’50-ih ili ’60.ih ali ima taj glamur.

 

9

Prije svega, Helena Vuković ima nastup boginje. Poput Here sa Olimpa koja donosi snagu, mudrost, zrelost, energiju, strast, uzbuđenje, klesana u najskupljoj radionici grčkih kipara, Helena je modnim izražajima dostojno stala uz kredibilitet brenda Sarajevo Film Festivala. Slijedeći modni koncept tzv. žive skulpture, započet u modnoj eri ’30-ih godina 20. stoljeća, kada su korišteni glatki materijali poput svilenog krepa i bile istaknute dramatične večernje toalete uz minimalno šivenje i dotjerivanje, bez korzeta i podsuknji, modno izdanje Helene Vuković sa crvenog tepiha u noći zatvaranja 28. SFF je primjer kako je potrebno sasvim malo da se istakne prirodna ljepota identiteta koji odijeva određeni odjevni predmet, jer taj odijevni predmet ustvari naglašava ljepotu identiteta i karaktera. Zadjenuta kosa je otkrila ljepotu njenog milog lica, bogato dekorisani gornji dio i njegova boja sa sequin partijama ističe snagu trupa i ramena poput ‘nude’ skulpture i time taj bogato dekorisani trup pretendira da se pogledi publike upravo usmjere prema vitkom vratu i dalje putuju prema purističkom karakteru lica. Međutim, ova kombinacija ima sljedeću manu koja je prisutna i u slučaju Ide Keškić: neusklađenost donjeg dijela, u Heleninom slučaju suknje, sa gornjim dijelom. No, u Heleninom slučaju, ne radi se o neusklađenosti suknje sa gornjim dijelom, oblikovno, već izborom materijala. Dizajnerica ove haljine je morala imati na umu scenska svjetla crvenog tepiha koja bi mogla kreirati efekat istaknute vodene linije svilenog tekstilnog komada (svaki tekstil – tkanina kao materijal ima svoju vodenu liniju kao i papir po kojoj se definira tok kretanja tog komada materijala u manipulaciji sa istim) i time u sjenama pokazati vrst ‘zalijepljenosti’ za noge koje se kreću ili vrst ‘plošnosti’ kada je osoba statična. To se može riješiti izborom brušene svile ili abrahama koji bi treperavošću svoje zrnate teksture pod svjetlima načinili da suknja haljine izgleda čvrsta poput trupa ali svojom površinom vizualno promjenljiva. Ili drugom metodom: i u primjeru Ide Keškić, i u primjeru Helene Vuković, neusklađenost gornjeg sa donjim dijelom haljine-suknje se mogla riješiti pravilno skrojenim suknjama haljina koje, zamišljeno, nisu dva komada tekstila koji dolaze naprijed i nazad i prišivaju se bočno ili na stražnjoj strani, već bi suknje posjedovale par unutrašnjih faltni ili glokni (franc. plissé masque – koji daje punoću forme a sitne faltne su nevidljive) kao kada se naprimjer gradi barokna poloneza sa nabranom suknjom, i time bi bila formirana dinamika forme u dijelu struka koji se kroji i prišiva za gornji dio haljine ili pojas kojim se veže suknja oko struka. Time bi ukupni oblici haljina ostali isti, ali bi vizuelni efekti bili unaprijeđeni tako što bismo kod Ide Keškić imali u potpunosti glam crnu haljinu alla Lady Gaga, a kod Helene u potpunosti snažnu haljinu savremene boginje.

 

10

Džejla Glavović-Očuz nas je na crvenom tepihu završne noći 28. SFF-a podsjetila na estetiku kakvu njeguje koncept izbora za Miss svijeta i ponovo prezentirala Miss World momenat. Haljina sa visokim izrezom naglašava ljepotu najjačeg Džejlinog aduta – njenih nogu ali svojom ukupnošću posjeduje i sari formu, čemu doprinose bogati ukrasni detalji i neobično pepeljasta i istovremeno purpurna boja haljine. Struk je možda mogao biti dodatno istaknut tako da je trup haljine više pripijen nego što jeste i time dodatno naglasiti Džejlinu figuru. Koliko je glamurozno, toliko je vizuelno bogato, i jako je egzotično.

 

11

Puštena plava kosa poput klasja iz Provanse je vizuelni statement glumice Mone Muratović i treba stalno da je nameće kao što to čini npr. u predstavi Hedda Gabler. Haljina koju Mona Muratović nosi nastoji upravo da istakne taj njen statement i kvalitet, te kontrast gotovo ekscentričnog a neupadljivog odjevnog predmeta i ozarene kose, će omogućiti da naš pogled čas leti na haljinu – čas na identitet koji haljinu nosi. Generalno analizirajući, u modnom sistemu, te tzv. Aloha haljine koje su izvedene iz koncepta staroegipatske ceremonijalne haljine, imaju za cilj prikazati opuštenost ili bolje napisano, neopterećnost osobe koja ju nosi – pristojno i egzotično za crveni tepih, a primamljivo zabavi nakon projekcije filma.