Dodjela Mirovne nagrade Salmanu Rushdieju trebala je biti jedan od vrhunaca Sajma knjiga u Frankfurtu, koji se održava od 18. do 22. oktobra. Nagrada je važna i velika, utemeljena u ideji univerzalnih vrijednosti književnosti, tolerancije i nenasilja, a Rushdie je dobiva nakon što je preživio prošlogodišnji pokušaj atentata. I ustrajao, usprkos svemu, u javnom djelovanju: nekoliko dana uoči dodjele najavio je tako skori izlazak knjige Nož, koja će govoriti upravo o napadu. Bit će to, kaže, njegov umjetnički odgovor na nasilje.
Samo, ovogodišnji frankfurtski sajam neće imati vrhunaca jer je već uoči otvaranja dotakao dno. Dodjela druge, manje važne nagrade LiBeraturpreis, koju organizira udruga Litprom, odgođena je na neodređeni rok zbog rata koji je započeo Hamas, a pod kojim pate milijuni ljudi u Izraelu i Palestini. LiBeraturpreis je, inače, namijenjena isključivo književnicama iz Afrike, Azije, Latinske Amerike i arapskog svijeta pa utoliko počiva na ideji afirmacije marginalnih glasova. Ili barem onog što se marginalnim čini pogledu sa Zapada. Trebala ju je primiti Adania Shibli za roman Sporedni detalj. Njen glas u Frankfurtu, međutim, nećemo čuti. Odlukom organizatora, autorici rođenoj u Palestini odgovor na nasilje je uskraćen.
Takva je odluka, donesena na najvećem svjetskom sajmu knjiga, pokrenula književni skandal svjetskih razmjera. Iz Frankfurta se povukao niz izdavača i izlagača, mahom onih iz arapskih država, povukao se i kompletan nacionalni paviljon Malezije, protestirale su brojne svjetske organizacije, javno pismo podrške Shibli potpisalo je preko 600 autorica i autora, od Annie Ernaux do Olge Tokarczuk. Sama Shibli se – barem do trenutka nastanka ovog teksta – nije oglasila. Ali zato većina izvještaja zapadnih medija ne propušta spomenuti kako je njen roman ustvari od samog početka bio kontroverzan: iz žirija nagrade, odmah nakon odluke donesene ovog ljeta, demonstrativno je naime izišao kritičar Ulrich Noller, smatrajući da je Sporedni detalj antisemitski intoniran.
Pitanje da li je roman Adanie Shilbi antisemitski tako sada uokviruje i polarizira veći dio rasprave, sugerirajući nam da je, na neki način, problem u njegovom tekstu. Zapravo je suprotno: organizatori nagrade od početka su bili suočeni s vrlo snažnom ideološkom kritikom, toliko snažnom da je Noller zbog nje organizatore napustio, ali to ih nije pokolebalo u odluci da roman nagrade. Sada, kada su donijeli odluku da nagradu odgode, postaje očito da problem nije u tekstu, nego u kontekstu u kojem bismo roman, nijemi i paralizirani slikama užasa s Bliskog istoka, mogli pročitati. Ukoliko je problem u kontekstu, međutim, onda preostaje pitanje: kakav je to točno kontekst i kome pripada?
– Bombardiranje zvuči različito ovisno o tome koliko je netko blizu mjesta na koje padaju bombe ili koliko je od njega daleko, glasi usputna rečenica pri samom kraju romana Sporedni detalj. Ta rečenica donosi nam naš vlastiti kontekst: govori o nama samima, o ljudima koji su od mjesta bombardiranja udaljeni toliko da bombe niti ne čuju. Onoliko daleko koliko su daleko i organizatori Frankfurtskog sajma knjiga, kao i nagrada koje se na njemu dodjeljuju, dok odlučuju o tome što su univerzalne vrijednosti književnosti, gdje je mjera tolerancije i nenasilja, koji su to najzanimljiviji marginalni glasovi: koga uključiti, koga isključiti. Što nagraditi, što odgoditi. Što vrijedi pročitati, što ostaviti za kasnije: dok se stvari, valjda, ne smire, ma što to značilo. To je kontekst Zapada i njegovih dvostrukih kriterija, prikrivenih iluzijom o univerzalnoj vrijednosti književnosti.
Samo, Adania Shibli je, ima tome nekoliko godina, postala i dijelom ovog našeg, užeg, lokalnog konteksta. Možda nam nije poznata kao Salman Rushdie, ali gostovala je više puta u Sarajevu i Zagrebu, na festivalima i rezidencijalnim boravcima. Držala je javna izlaganja, davala intervjue domaćim medijima. Ulomak iz Sporednog detalja objavljen je još 2017. u Hrvatskoj, u sklopu antologije suvremene književnosti Levanta pod naslovom Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju, koju je izdao Kulturtreger. Integralni prijevod romana izašao je prošle godine u izdanju Buybooka: knjigu se može, uz malo truda, pronaći u knjižarama. Engleski i njemački prijevod još su lakše dostupni: eno ih iza nekoliko klikova. Možete ih potražiti, možete ih pročitati. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog konteksta: zbog toga što smo dovoljno daleko od mjesta na koje padaju bombe da možemo, eto, u miru čitati romane.
Naslovnica Buybookovog izdanja “Sporednog detalja” iz 2022.Pročitat ćete priču podijeljenu u dva dijela. Prvi dio donosi rekonstrukciju dobro dokumentiranog događaja iz 1949. godine, kada je vod izraelskih vojnika u pustinji Negev pobio skupinu nenaoružanih Arapa, jedinu djevojku među njima zarobio, a zatim je grupno silovao i smaknuo. Pripovjedni glas je suzdržan i distanciran, ali ono što se zbiva pratimo iz vizure komandanta voda. Drugi dio odvija se mnogo bliže sadašnjosti: pripovijeda ga Palestinka koja sasvim slučajno – zbog jednog naizgled nevažnog, sporednog detalja – postaje opsjednuta zločinom počinjenim nad djevojkom. Njena potraga za verzijom užasa iz vizure žrtve, a ne iz perspektive počinitelja pretvara se potom u pripovijest o životu u suvremenoj Palestini, pod stalnim nadzorom izraelskih okupatora, životu koji diktiraju zabrane kretanja, patrole na cestama, svakodnevne eksplozije, maltretiranja. I tako do kraja romana, kada potraga za vizurom žrtve završava… uostalom, pročitajte.
Pročitajte i pokušajte, čitajući o stravičnom pokolju izraelskih vojnika u pustinji Negev 1949., ne pomisliti na sve one snimke stravičnog pokolja Hamasa na toj istoj pustopoljini, snimke koje su nas paralizirale 74 godine kasnije. Pročitajte i pokušajte, čitajući o naoružanim ljudima koji krstare pustinjom džipovima u potrazi za arapskim žrtvama, ne pomisliti na prizore masakra Izraelaca pretprošlog tjedna. Pročitajte i pokušajte, čitajući o otimanju arapske djevojke, ne pomisliti na otete izraelske taoce. Pročitajte i pokušajte, čitajući o njenom vrisku, plaču i očaju, ne pomisliti na vrisak, plač i očaj onih koje je odvodio Hamas. Pročitajte roman koji se obrće oko jezivo jednostavnog pitanja: kako suosjećati s užasom samo jedne žrtve ondje gdje se žrtve broje u hiljadama? Pročitajte i pokušajte ne pomisliti na ono što se u Izraelu i Gazi događa sada. Pokušajte ne pomisliti na ono što se ne može zamisliti. Ne može, osim u književnosti.
Možda će za nekoga takvo čitanje značiti izjednačavanje agresora i žrtve: koga god danas u Izraelu i Palestini smatrao agresorom, koga god smatrao žrtvom. Možda će za nekoga značiti nedopustivo iskrivljavanje teksta: kao da ga Frankfurt već nije iskrivio u ime konteksta. Možda će za nekoga značiti banalizaciju pojedinačne patnje: kao da se sam roman upravo tome ne opire. Naša su čitanja, naposljetku, uvijek i naši izbori. A jedan od izbora je ovaj: čitati roman o tragediji okupirane Palestine misleći na žrtve njenih okupatora i misliti na izraelske žrtve Hamasa ne zaboravivši ni na trenutak tragediju Palestine. Usprkos svemu što su u Frankfurtu, tamo gdje se bombe ne čuju, htjeli postići arbitri književne poželjnosti.
I naravno: skandal koji su arbitri pritom proizveli, uskraćujući autorici romana Sporedni detalj priliku da u vlastito ime odgovori na nasilje, samo je sporedni detalj slike užasa koja nas ovih dana i tjedana paralizira. Sporedni su i kulturni sukobi koje su time stvorili, barem u odnosu na one ratne. Sporedne su književne nagrade: Rushdiejeva za mir i univerzalne vrijednosti ne znači ništa ako svoju zbog rata i partikularne perspektive ne može primiti Adania Shibli. Sporedni su frankfurtski kriteriji. Sporedni su žiriji. Sporedna je možda i književnost, možda je sporedno čitanje. Ali roman ušutkane palestinske autorice govori upravo o tome: bez sporednih detalja, naizgled nevažnih, nema suosjećanja ni pristupa tragediji koja se mjeri hiljadama izgubljenih života. Barem zbog toga treba ga čitati. I treba ga čitati upravo sada. Barem zbog toga i barem zbog našeg konteksta: dok tišinu bez bombi ne nadglasa tišina ušutkanih glasova.