Japanski genij animacije Hayao Miyazaki kojeg u nepreglednoj konkurenciji kvalitetnog animea, sa sigurnošću možemo počastiti titulom jednog od najboljih autora japanskog animiranog filma.
Popularizacijom anima u posljednjih nekoliko godina njegova se zaslužena slava počela brzo širiti u svim smjerovima, a sve je počelo kad se 1963. zaposlio kao animator u studiju Toei Douga, gdje je sudjelovao u izradi klasika ranijeg perioda japanske animacije. Odmah se pokazao kao izniman crtač i kreativan čovjek pun ideja za filmove.
Tokom svoje karijere Miyazaki je režirao 11 cjelovečernjih anime naslova, nekoliko kratkih crtića te nekoliko animiranih serija, a pored vlastitih scenarija pisao je i za druge redatelje.
Izdvojili smo naših 5 omiljenih likova.
Totoro (Moj susjed Totoro / Tonari no Totoro, 1988.)
Priča o sredovječnom ocu koji se s dvije malene kćeri doseli iz grada na selo u poslijeratnom Japanu kako bi bili bliže bolnici gdje se liječi njihova bolesna majka, četvrti je film u Miyazakijevoj karijeri, a njegov je junak postao možda i najprepoznatljivijim likom pristiglim iz studija Ghibli, pa i njihovom maskotom. Naime, Totoro je šumski duh kojeg malene djevojčice upoznaju u svome novom domu te s njim doživljavaju nevjerojatne avanture, a priča je topla i protkana ekološkim porukama. Riječ je o odličnom crtiću o odrastanju s najboljim mogućim prijateljem kojeg možete zamisliti.
Kiki (Kikina dostavna služba / Majo no takkyubin, 1989.)
Godinu nakon Totora Miyazaki je izbacio film Kikina dostavna služba. Ovaj je put bio razigraniji pa je rezultat još dojmljiviji, a opet smo dobili nezaboravnu priču o odrastanju začinjenu magijom. Kiki je trinaestogodišnja vještica, tvrdoglava ali nevjerojatno entuzijastična, zbog čega ne čudi što je među Miyazakijevim dopadljivijim likovima.
Moro (Princeza Mononoke / Mononoke Hime, 1997.)
Princeza Mononoke vjerojatno je najpoznatiji Miyazakijev crtić na Zapadu. Riječ je o epskom fantasyju punom magije koji govori o sukobu tradicije i novoga, utjecaju tehnologije na prirodu, a scenarij je toliko izvrstan da rijetko viđate tako dobro napisane likove. Nema klasične podjele na dobre i loše, svi su slojeviti, a svakako je najnezaboravniji lik Moro, božanstvo u obliku divovskoga vuka. Staro, mudro, moćno i dostojanstveno stvorenje vjerojatno je najslojevitiji ikad viđen animirani junak.
Porco Rosso (Porco Rosso, 1992.)
Vjetar se diže samo je logičan zaključak karijere reditelja koji je cijeli život, među ostalim, bio opsjednut letjelicama koje se pojavljuju u gotovo svakom njegovu uratku (od letećih metli, preko letećih tvrđava pa do raznoraznih modifikacija aviona), a početkom devedesetih napisao je i režirao ovu prekrasnu ratnu dramu, jednu od najljepših posveta pilotima. Porco Rosso govori o bivšem pilotskom asu iz Prvog svjetskog rata koji se nakon što mu izgine cijeli eskadron neobjašnjivo transformira u svinju. Sada patrolira nebom iznad Jadranskoga mora (da, dobro ste pročitali) i odmara se na pustom otoku usred njega. Melankolična priča, vizualno prekrasna s rijetko tragičnim, ali po svemu posebnim glavnim junakom. Zaboravite Marvelove i DC-jeve superheroje jer Porco Rosso jedan je od najvećih heroja animiranoga svijeta.
Nausicaa (Nausikaja iz vjetrovite doline / Kaze No Tani No Naushika, 1984.)
Drugi cjelovečernji crtić u Miyazakijevoj karijeri impesivan je i nenadmašen rad tog autora čiji se odjeci osjećaju u većini njegovih radova, posebno u Princezi Monoke koja izgleda kao varijacija na istu temu. Glavna junakinja Nausicaa mlada je princeza u opustošenoj postapokaliptičnoj budućnosti čiji narod postaje metom napada jedne frakcije, dok istodobno sve ugrožava vrsta divovskih inteligentnih buba. Mješavina Pobješnjelog Maxa i Herbertove Dine u nevjerojatno originalnoj i nadahnutoj izvedbi i nakon tri desetljeća jednako je dojmljiva, baš kao i glavna junakinja koja se usprkos svojim godinama iznenađujuće zrelo nosi s nedaćama koje su je pogodile.
