Posljednje večeri 72. Festivala profesionalnih pozorišta Vojvodine, 24. aprila 2022., u Narodnom pozorištu Toša Jovanović u Zrenjaninu, odigrana je predstava Što na podu spavaš, a žiri u čijem sastavu su bili Anđelka Nikolić, Patrik Lazić i Svetislav Jovanov, sljedećeg dana je donio odluku – pet (5) nagrada dobila je bosansko/hrvatsko/srpska ekipa Kokana Mladenovića. Za predstavu u cjelini, za najbolju režiju, najboljom glumicom proglašena je Maja Izetbegović, najboljim mladim glumcem Darko Radojević, a za najbolju scenografiju nagrađena je Marijela Hašimbegović.
Predstava Što na podu spavaš, rađena po tekstu Darka Cvijetića, stara je svega šest mjeseci, a već govori i hoda. Nastala u koprodukciji pozorišta i institucija iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, trodomna je predstava, ne kako to bivaju biljke, već kao ljudi o kojima i pokušava govoriti.
U svom polugodišnjem životu učinila je ova predstava ono što neki ne urade ni do punoljetstva. Od premijernog izvođenja, u oktobru 2022. do danas, izvedena je, čini mi se, četrnaest puta, a jednostavna matematika nam kaže da je, u prosjeku, svaka druga izvedba donijela neku nagradu. Bili su na sarajevskom MESS-u, potom učesnici 68. Sterijinog pozorja, otvorili su 31. festival Dani Zorana Radmilovića u Zaječaru, otišli na Šabački pozorišni festival i nastavljaju čekati izođenje u Hrvatskoj, u pozorištu koje ih nije bilo u mogućnosti ugostiti zbog zemljotresa.
U Bosni i Hercegovini, od Zenice i Jajca, pa sve do Banja Luke, hvala Posejdonu, nije bilo zemljotresa, ali biće pozorišnih festivala. Biće festivala, ali na njima nećete gledati predstavu Što na podu spavaš. Razlog je jednostavan i nevjerovatan – selektorice festivala, Tanja Miletić Oručević i Slađana Zrnić tako su odlučile. I na to, naravno, imaju pravo. Meni ostaje da sa prezirom, gluho bilo k’o kakav zločinac, odbacim njihov sud. Na to, naravno, imam pravo, zar ne?
Obrazlažući svoju odluku, selektorica Festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici je napisala – Što se tiče tematskog i idejnog kruga, usudila bih se sa olakšanjem ustvrditi da je u BH drami nakon tridesetak godina rat konačno završen ili barem naziremo njegov kraj.
I pogađate, ni kriv ni dužan, osjetio sam se i sam napadnutim; jedan sam od ovih nesretnika što već nekoliko decenija ne prestaje pisati o ratu. U svoju odbranu, koja i nije tema ovog teksta, reći ću tek da krivca treba tražiti među onima koji su te i takve drame od mene naručili. (Da ne bude zabune, ne mislim na direktore pozorišta i na reditelje, već na zemlje iz kojih mi je opsesivna tema umarširala.) Svojih drama, pa i onih najlošijih, se ne stidim, a nadam se da isto osjeća i selektorica kada razmišlja o svojim režijama, recimo o Srebreničkom infernu Džemaludina Latića. Ne znam koje je drame čitala, pa sa sigurnošću tvrdi da nam je rat završen, a još više me zbunjuje koje to ona vijesti gleda, koje novine i portale čita, u kojoj mahali živi, pa joj se čini da se nazire kraj rata. Eto, i da ne vjerujem u drame svojih studenata, koje svakodnevno čitam, ispred očiju mi stalno Dodik i Putin, pa mi nekako zaklanjaju sliku pozorišta u kojem žive sretni i bezbrižni selektori.
Normalna je to posljedica pojave dramskih pisaca koji su mladi, nastavlja Tanja Miletić Oručević, i rat ne pripada njihovom neposrednom iskustvu, ali – možda još važnije – napuštanja u društvenom i umjetničkom životu opsesije ratnim događanjima…koju zdravo društvo mora konačno pospremiti u historijski kontekst kome pripada. Naše drame konačno počinju govoriti o životu ljudi danas, o njihovim aktuelnim problemima…
Dakle, posve je jasno, ovim rečenicama selektorica kao da se direktno obraća Darku Cvijetiću, piscu i glumcu iz predstave Što na podu spavaš. Zna Tanja šta čini, sigurna je u kvalitet koju nosi djelo Kokana Mladenovića, dobro ona prepoznaje važnost pisma, ali i političkog čina prijedorskog autora, ali odlučuje nam pričati bajke o Nedođiji i odbjeglim princezama. Zamišljam Bosnu i Hercegovinu u kojoj se nisu pojavile knjige poput Schindlerovog lifta i Što na podu spavaš, i ne znam šta me je više, strah ili stid! Ali to sam ja, osjetljivi PTSP-ovac ovisan o (anti)ratnoj literaturi i, hvala Dionisu, bez aktuelnih problema.
Nego, pomirimo se sa odlukom selektorice i pogledajmo šta nam je ponudila umjesto predstave i ljudi opsjednutih prošlošću i ratom. Uz komade mladih autorica Emine Kapetanović (na koju sam, kao svoju bivšu studenticu, izrazito ponosan), Ružice Aščić i Tanje Šljivar, zeničkoj publici su ponuđene i drame mrtvih muškaraca, Ive Andrića i Skendera Kulenovića. I jedan i drugi su, znaju to i loši đaci, najbolji primjer autora potpuno neopterećenih ratom i nasiljem, naročito posljednjih trideset godina.
Za Zeničane, nažalost, imam tek savjet – sjednite u jedan od četrnaest autobusa, koliko ih dnevno ide prema Sarajevu, i prvom prilikom dođite u Narodno pozorište. Predstavu Što na podu spavaš ne smijete propustiti! (Ni autobus, takođe.)
A mi idemo dalje, do Banja Luke. Tamo je za jun planirano održavanje 25. Teatar festa Petar Kočić, a predstave koje će gledati ljudi iz manjeg, ili ako vam je draže, teniskog entiteta, odabrala je selektorica Slađana Zrnić. U obrazloženju je napisala da joj je ova godina bila mnogo lakša jer su se svi pozorišni djelatnici s entuzijazmom okrenuli svjetlijim temama i jednostavnijim predstavama…. Dakle, da ponovimo. Svjetlije teme i jednostavnije predstave! Svi su se okrenuli tim temama, osim – Darka Cvijetića i Kokana Mladenovića!? Njih dvojica opet o mraku, opet komplikuju, kritikuju, ništa im ne valja, silom spajaju nespojivo, Bošnjake, Hrvate i Srbe… (Ni da se približe onim predstavama i pričama u kojima, recimo, likovi vole Šabana Šaulića, a kakvih se banjalučka publika poželjela!) I da, ako do sada niste shvatili, Što na podu spavaš neće biti izvedena ni u Banja Luci.
I na kraju, na 42. Pozorišne/kazališne igre BiH u Jajcu predstava Kokana Mladenovića, takođe, neće otići. Pogodite zašto? Ne, nije selektor tako odlučio. Istina je još bliža uspješnim dramama današnjice, aktuelnim problemima i svakodnevnom životu. Naime, rukovodstvo Narodnog pozorišta u Sarajevu, jedan od koproducenata, predstavu nije ni prijavio za učešće na pozorišnim igrama. Da li su promijenili mišljenje o festivalu, o predstavi, ne znam i ne želim nagađati. Tek izražavam žaljenje, blagu uvrijeđenost i zrno gnušanja. Suosjećam sa glumicama i glumcima, sa ljudima pred kojima smo kao pred Jehovinim svjedocima zalupili vrata. Nespremni da saslušamo one koji nam se obraćaju puni ljubaznosti, možda i mudrosti, koja nas bezrazložno plaši. Oni ne traže ništa osim da ih saslušamo. Ali džaba, mi na ušima spavamo.
Ne znam šta treba činiti, ali od dramskog pisca se i ne očekuje da to zna. Na njemu je da neprestano sumnja. U sebe, u selektore, u državu, u teatar… Jedino, dragi Cvijetiću, da naše drame, okužene ratom,, u znak protesta, iznesemo na entitetske i državne granice?!
I, već ti rekoh prije neko veče, uz čestitku na osvojenim nagradama: „Uspjeh je najbolja osveta.“
Nema nam druge, tjeraju nas da budemo dobri.