aSTIGMA je projekt Sare Pandurević, nastao, kako kaže, kao alat rušenja sopstvenih barijera, izlaska iz nezdravih obrazaca i pronalaska autentičnosti. Iako je ideja izrasla iz SoundCloud rapa, žanrovski nije ograničena. Pojavu i koncept Sara opisuje kao moderni punk. Do sada je objavila dvije pjesme Code Blue i Walking Paradox, obje praćene spotovima kao važnim dijelom čitavog koncepta. Ukupno je snimila sedam pjesama, na kojima je radila dvije godine.
– Pjesme čekaju spremne u folderu, jer ne želim da ih objavim tek tako. Hoću da to bude vizualno, tako da svaka ima neku svoju priču. Teško mi padne kad neko objavi pjesmu samo da je objavi. Volim da se tome posveti pažnja, kao da je riječ o djeci, da se polako izvedu na pravi put. Pogotovo danas, kada je svima pažnja kao kod zlatne ribice. Ja to zovem TikTok pažnja. Ako na prvu ne zainteresujem nekog, ili sebe, između ostalog, onda mi je nekako to malo i protraćeno vrijeme. Zato želim da i meni bude zanimljivo kad objavim pjesmu. Uglavnom, mislim da će do ljeta sve biti objavljene, kaže na početku razgovora Sara Pandurević aka aSTIGMA.
Dakle, sedam pjesama čeka u folderu. Šta je sve prethodilo njima, kada i kako je krenuo tvoj muzički put i, evo, doveo te do aSTIGMA-e?
– To je jako dug put, ne znam gdje da krenem tačno, ali, eto, u nekim kratkim crtama mogu reći da je počelo u srednjoj školi, gdje sam možda eksperimentisala više sa žanrovima. Tada je bio popularan metal i grunge, to se uglavnom slušalo. Radila sam i grindecore pjesme, ali to je bilo nešto jako kratko. Bavila sam se i horskom muzikom. To su sve nekako momenti gdje sam učila vokalne sposobnosti, i svakako želim još napredovati u tim nekim svojim vokalnim poduhvatima. Ono što tek hoću da radim je zapravo daleko od onoga što je sad moja pjesma. Odnosno, daleko od onoga što neko možda vidi kao synth punk, a zapravo to potiče još od trap metala, a kad neko kaže trap metal, to u suštini datira još od horrorcore muzike ’90-ih, datira od Soundcloud rapa. To je moment gdje se ruše barijere u žanrovima, jer ne moramo biti žanrovski ograničeni da pravimo nešto svoje. Što se tiče aSTIGMA-e, to je kao neki moj lični preporod, hajmo reći. I to jeste stvarno tako bilo, jer je bio jedan period u mom životu gdje sam birala između sebe i onoga što je društveno prihvaćeno. Izabrala sam sebe, zato što kroz čitav taj svoj projekt sam, možda, naučila da čitam bolje svoje emocije, jer me jako zanima čitava priča oko mentalnog zdravlja i razumijevanja samih sebe.
Zašto aSTIGMA?
– Došla sam na ideju da se zovem sSTIGMA, jer su to Isusove rane, koje predstavljaju njegovu žrtvu, kao što su se prije robovi žrtvovali. Samom tom žrtvom, on je dobio to nešto najbolje iz sebe, odnosno za taj čitav narod. Ja nisam neko koji je previše religiozan, ali jesam neko ko je spiritualan. Samim tim je bilo moćno biti u tom konceptu žrtovanja samog sebe, izlaženja iz komfort zone. To će biti ono što će gurati moje granice naprijed. Želim inspirisati druge ljude da se osjećaju slobodno, a da nisu inspirisani samo stvarima koji su društveno prihvaćene, pogotovo kod nas, sa nekim ex-yu rockom, samo s rockom, samo sa metalom itd., ili da neko misli da samo folk ne valja. Ne želim inspisisati ljude da mrze, nego da mogu imati tu autentičnu ljutnju, koju mogu izbaciti iz sebe. Tako da čitav ovaj projekt što radim nije toliko fokusiran na muziku, koliko na čitav koncept, jer ne mogu da isključim sve te segmente.
…jer je bio jedan period u mom životu gdje sam birala između sebe i onoga što je društveno prihvaćeno. Izabrala sam sebe, zato što kroz čitav taj svoj projekt sam, možda, naučila da čitam bolje svoje emocije, jer me jako zanima čitava priča oko mentalnog zdravlja i razumijevanja samih sebe.
U svojim pjesmam baviš se temama mentalnog zdravlja i okultizma. U kojoj mjeri su to vlastite mentalne krize, a u kojoj si inspirisana psihičkim zdravljem okoline?
– Svi mi imamo neke svoje krize, demone, ko kaže da nema laže, ili možda ima puno para, a mlade je, pa može to malo da balansira. Ali, svakako na kraju života, nažalost, svi ćemo se susresti sa nekim teškoćama. Što budemo ljepše živjeli, vjerujem da lakše i napuštamo svijet. Svako od nas ima svoj životni put i ako unutrašnju energiju uopšte ne njegujemo, mi ćemo da obolimo u nekom dijelu našeg bića. Obolimo mnogo ranije, ukoliko su mentalne krize veće. U jednom periodu života sam skrenula u smislu da sam mislila o tome šta ljudi žele od mene, kako me drugi vide, patila sam od manjka granica, nezdravih obrazaca, nezdravih veza…, uglavnom nastao je emotivni bućkuriš. Na to sve je došla korona, tako da su mi te pjesme baš dale neki odušak da mogu da se izvrištim, hajmo reći. Zato tih prvih sedam pjesama koje sam napravila, uglavnom su bazirane na mračnijim tonovima. Možda će nekom biti agresivne, dok su meni oslobađajuće.
A okultizam?
– Što se tiče okultizma, mnogi će pomisliti da je to neki satanizam, da je to nešto mračno, a to je nešto, zapravo, hajmo reći, primitivno. To je u svakome od nas. U to vrijeme sam također bila opčinjena biblijskim anđelima, bili su mi jako moćni, jer oni uopšte nisu izvorno lijepi, oni su strašni, ali nekome su možda ružni, sigurno ih različito ljudi interpretiraju. Mene su bili moćni, nekako sam se poistovjećivala s njima, zato što su takvi kakvi jesu, nisu lijepi, ali u isto vrijeme oni su sveti, oni su svemogući. Upravo zbog toga kažem okultizam, jer je moja čitava scenografija inspirisana njima, samo kroz neki punk način. Ako više puta pogledate spot Code Blue, spojite ga sa tekstom, više se udubite, našli bi tu dosta poveznica. E, sad, koliko današnji, moderni čovjek može da se udubi u to nešto, neću da ulazim. Nekad prije sam se oprećivala kako će to izgledati, da li će biti prihvaćeno, da ne bude možda loše u nečijim očima, onda sam se samo pustila, jer čitav taj projekt treba biti istinski ono što se meni sviđa. Na kraju krajeva, nije bitno koliko će biti ljudi kojima će se to svidjeti, nego kakvim će se ljudima svidjeti. Do se dokazalo u ove dvije godine koliko radim na tome. U tom periodu dosta sam radila na odnosima sa drugim ljudima, čak i u poslu, kako se postaviti prema nekome, kako primiti, čak i novac kad radim za nekoga, kako i koliko dati nekome. To uzajamno davanje i uzimanje mi je uvijek bilo nekako čudno i neobično za razumjeti, šta je fer, ko su dobri ljudi, ko su loše ljudi, ko meni želi dobro, ko mene razumije. Jer, kad se drugi ljudi uključe u neki umjetnički projekat, uvijek se izmijeni originalna ideja. Zato je jako bitno koga pustiti unutra, kakvu energiju pustiti. To se sa prvom pjesmom dobro i pokazalo.
Nekad prije sam se oprećivala kako će to izgledati, da li će biti prihvaćeno, da ne bude možda loše u nečijim očima, onda sam se samo pustila, jer čitav taj projekt treba biti istinski ono što se meni sviđa. Na kraju krajeva, nije bitno koliko će biti ljudi kojima će se to svidjeti, nego kakvim će se ljudima svidjeti.
Kako kažeš bila si u sukobu između vlastitih želja i onoga što društvene norme očekuju od tebe. Izabrala si sebe. Kako je društvo, tvoja bliža, ali i dalja okolina, reagovala na to i kakve su bile prve reakcije na pojavu aSTIGMA-e?
– Ja sam od malih nogu, hajmo reći, drugačija, u smislu da su me zanimali različiti ljudi. Uvijek sam bila okružena ljudima iz različitih sfera interesovanja. Koliko mi je god to bilo super što imam različite ljude porad sebe, s druge strane mi je falilo baš ono društvo kojem pripadam. Prije korone i dok sam studirala, osjećala sam se malo više kao da pripadam, ali nisam bilo sto posto autentična. Kroz svoja neka putovanja, studiranje, i kroz sve što sam prolazila, jednostavno sam uočila da sam usamljenija. Valjda kako počinjem stariti – nemam ja puno godina, ali opet nije sad da sam u srednjoj školi ili na fakultetu, pa da sam okružena konstantno ljudima – često sam pomišljala kakav ja život želim? S obzirom na to da sam ekstrovert po prirodi, moram biti okružena ljudima. Ako sam samo okružena ljudima koje ne zanima umjetnosti i čitav taj svijet, osjećam se prazno. I, onda mi je trebalo nešto što će mene ispuniti. Dobila sam dosta podrške od onih najbližih, ali što se tiče šire okoline, tu nije bilo toliko podrše, što sam možda i očekivala. Čovjek kad postavi očekivanja, na kraju se razočara, to je zamka. Jednostavno nije bilo podrške, jer ljude nije zanimalo. Ali, dan-danas nekako osjećam da to treba tek da dođe, jer ljudima treba malo vremana da se naviknu. Mora čovjek da bude malo duže na sceni, da sam sebe ubijedi u ono što priča i u ono što jeste. Tek sam u tom nekom građenju stila. Naravno, mnogo bi to sve brže išlo da sam ja proračunala šta bi prošlo na sceni, ali to je meni pakao. Želim njegovati tu neku energiju, neku vatru, da se uzbudim kad nešto pravim, da, ono, bukvalno po nekoliko sati dnevno ili čitav dan samo na tome radim. Kako sam se posvetila više sebi i napravila te neke svoje granice, više se ljudi lijepe, ja se više lijepim za dobre ljude. Stvara se neka dobra energija. Mislim da ako krenem ovim pravcem do kraja, napravit ću neke baš lijepe stvari koje mogu da ostavim iza sebe, koje će možda nekome pomoći, nekoga inspirisati. Kao ekstrovertu, meni je jedna od glavnih nagrada da dobijem povezanost s ljudima.
Želim njegovati tu neku energiju, neku vatru, da se uzbudim kad nešto pravim, da, ono, bukvalno po nekoliko sati dnevno ili čitav dan samo na tome radim.
Da li to znači da osjećaš potrebu za pripadnošću nekom društvenom kontekstu, konkretno, ovdašnjoj alternativnoj, podzemnoj, nezavisnoj, kako god da je nazovemo, sceni?
– Prvobitna moja ideja je bila da nemam nikakve veze s ovom scenom, zato što sam vidjela stvari koje prolaze. Tada je bila malo drugačija situacija, prije dvije godine, nije bilo kao sada, još smo se zatvarali po kućama uslijed covida. Manje je bilo i bendove, i onda sam odlučila da živim online više. Željela sam da se infiltriram u internet scenu, što dobrim dijelom želim i danas, jer dosta kontakata stvaram sa ljudima iz Evrope i Amerike. Scena koju ja poštujem i volim ne postoji kod nas, ali s druge strane ne bježim od toga da ovdje budem predstavnik te scene, pa makar bila jedan jedini predstavnik. Odnosno, da sam ja druga i da negdje sa strane sebe posmatram rekla bih: Napokon, postoji neko takav. E, ako postoji možda nekoliko osoba koje tako razmišljaju kad me vide, meni je to super. Mada, nije to neka osnova zašto ovo radim.
Kako pjesme nastaju? Ko su muzičari sa kojima sarađuješ, jesu li isključivo iz online svijeta ili ima i onih iz tvog neposrednog okuženja?
– Volim kad ima neko iz moga neposrednog okuženja, ali se dešavalo češće da nema. Bilo je nekoliko ljudi s kojim sam radila, ali uglavnom sam tražila saradnike online. Preko Reddita sam našla prvog producenta, i onda sam saznala da je on izdavao za jedan underground label koji volim, što mi je bilo posebno drago. Muziku za većinu pjesama su mi uradili producenti iz Rusije i Ukrajine, pošto su oni jako poznati po beatovima. Ali, još uvijek sam u potrazi za još jačim producentima, ambicioznija sam u tome. Kad kažem jačim, to ne znači da je to odmah neko s nekog vrha nečega, to mi je više opis da neko ima isto vatru kao i ja, da kad radimo možemo da se izgubimo u tome, da ne bude čisti interes. Kad nešto postane čisti interes da se to završi, da se uzmu pare, onda izgubim interesovanje. Još sam u procesu traženje ljudi, uvijek želim nove nade.
Tekstove pišeš ti?
– Tekstove pišem ja, pišem na engleskom, jer hoću da imam širu publiku i da se mogu povezati s više ljudi. Izazov mi je pisati na engleskom, jer sam završila njemački, pa i engleski mi je pod ruku. Odrasla sam na tom jeziku. U budućnosti ću možda da kombinujem sa našim jezikom, ali volim da imam taj neki moment pripadanja svijetu.
Od kada se baviš fotografijom i koliko je ona dio onoga što u konačnici želiš napraviti?
– Fotografijom se bavim od 14. godine. Prvi put kad sam uzela mobitel u ruke, bilo kakav, odmah je to bilo slikanje i Photoshop. To je postalo alat maštarija mojih. Prvi aparat sam tek nekad poslije dobila i počela se baviti malo profesionalnije. To je moja prva ljubav, to je ono što najbolje radim. Tu ne podrazumijevam čistu fotografiju, više foto-manipulacije i kolaže. Sve ideje želim da prenesem i na fotografiju, i u životu i na sceni. Volim da eksperimentišem, da mijenjam različite uloge, da drugačije izgledam nego što inače izgledam, da mi nije dosadno. Volim da nalazim ljude koji žele to isto da rade. Fotografiju za aSTIGMA-u radim sama, iz razloga što to volim, što je to ono što ja jesam.
S kim si radila na spotovima za pjesme Code Blue i Walking Paradox?
– Što se tiče videa, Walking Paradox je snimila Kristina Benić, a ja sam bila zadužena za editovanje i sve ostalo. Code Blue nisam jer je bio prevelik zalogaj za ono što sam htjela uraditi, i onda sam našla ljude koji su mogli to da izvedu. Napisala sam scenarij, i spot je urađen onako kako sam željela. Snimio ga je Tarik Bičo, a montirala Milica Blešić. Oboje su dali svoj neki pečat. Na kraju je to bilo to. Bitno mi je da me neko razumije u tom smislu.
U prvom singlu Code Blue referiraš se na Rage Against The Machine, legendarnim stihom Fuck you, I won’t do what you tell me.
– Ne znam da li postoji osoba koja ne voli taj moment, pogotovo se live nastupa, kad se glasno ponavlja, ljudi postaju kao jedno. Ta pjesma je obilježila moj prvi band Mezanin, jer smo radili cover te pjesme i uvijek su ljudi ludili na te stihove, pa sam htjela da ih ubacim i u Code Blue. U ovome žanru često se to radi, sempluju se poznate pjesme, kao neki throwback na nešto što je prošlo. U suštini, sve što radimo zapravo recikliramo staru umjetnost. Malo ko od nas ima nešto sto posto autentično da kaže. Uglavnom je to spoj nečega što smo prije čuli. Da bi došli do nečega originalnog treba vremena i treba baš dosta rada. Prvo gledam da to zvučno bude dobro. Jer, ako nije zvučno dobro, džaba što ja napišem tamo neku rečenicu filozofsku, to nikoga ne zanima. Može zanimati neke ljudi, ali to će ljude da zaborave. Inače, kad slušam neke pjesme, zapisujem zvučne riječi, zapisujem zanimljive riječi, uvijek radim. Ne može se tekst napisati za jedan dan. Može, ali sve zavisi kakav će tekst da bude. Bitno je da budeš inspirisan za to što ćeš napisati. Teška srca se često odreknem neke fraze koja ne zvuči dobro. Često neki tekst napišem, i kada počnem da snimam, skontam da postoji nešto bolje. Onda gledam šta će izaći iz mene u tom trenutku. Prva pjesma koju sam napisala, Code Blue, u Americi označava kod kada neka osoba ima problem sa disanjem, umire, i treba da se spasi. Imam još jednu pjesmu koja se zove Code Red, i to zajedno zapravo predstavlja dilemu Blue or Red pill. Volim da uvijek ima nekih referenci, kako bi na kraju album imao čitav koncept. Također, obožavam video igru Sims 1, pa sam nastojala da i to uklopim kao rušenje realnost, barijera, interneta i svega. Obožavam kraj ’90-ih i početak 2000 –ih, to mi je jedna od omiljenih estetika generalno.
Koji su bendovi i muzičari uticali na tvoj izraz?
– Nascar Aloe, ZillaKami, Zheani, recimo da je to top tri sa te neke trap scene. Dosta ljudi možda zna i za Ghostemanea, ali on je dosegao neki nivo i krenuo u pravcu u kojem ne želim da idem, ali svakako ga poštujem. Što se tiče starih bendova, Perfect Circle, Tool, Korn, Deftones i slično, uglavnom progresivni metal, progresivni rock, grunge i groove.
Kada ćeš i hoćeš li uopšte nastupati uživo?
– Moje pjesme su jako tehnički zahtjevne da se u originalu izvedu, treba dosta vazduha i ne može sto posto biti intenzitet isti. Kada budem nastupala uživo, to će biti više u vidu performansa, gdje bih voljela da se posvetim vizualnim efektima. Naravno, zavisi i gdje bi to bilo. Imam ideja s kim bih voljela nastupiti, ali nisam ograničena. Najvažnije je da to bude performans koji će proizvesti neku reakciju. Sjećam se svojih nekih tih dana prije, kad sam nastupala, pa tu je trema, pa da l’ ću se sjeti teksta, da l’ će ovo, da l’ će ono… Od tada sam probila dosta barijera, i sad hoću da se osjećam slobodno na sceni, da to bude pravi onaj punk u tom nekom smislu. Možda bi sebe opisala da sam punk, ne žanrovski, samo zbog toga jer hoću da se osjećam slobodno na toj sceni. Ne želim uopšte da se ograničavam, želim da imam interakciju, da radim nešto što je neobično. Šta ću raditi? Ja to ne znam, to ćemo vidjeti.
Možda bi sebe opisala da sam punk, ne žanrovski, samo zbog toga jer hoću da se osjećam slobodno na toj sceni. Ne želim uopšte da se ograničavam, želim da imam interakciju, da radim nešto što je neobično. Šta ću raditi? Ja to ne znam, to ćemo vidjeti.