Galerija savremenih umjetnosti Manifesto organizira izložbu Protrčali smo kroz zidove, kojom će se predstaviti radovi rodonačelnika video umjetnosti u Bosni i Hercegovini – Grupe ZVONO. Otvorenje će biti upriličeno u petak, 9. februara, u 19:00 sati, na sada već poznatoj adresi – Despićeva 3.
Izložba Grupe ZVONO, a koju kustoski potpisuje Kristina Ljevak Bajramović, prva je u nizu izložbu u okviru programa Images in motion – ideologies in transition // Slike u pokretu – ideologije u tranziciji. Riječ je o kustoskom projektu kojem je cilj istražiti i predstaviti ostvarenja video umjetnosti u BiH, ali i kreirati mogućnosti za produkciju novih radova, istovremeno problematizirajući i
kontekstualizirajući savremene ideološke borbe.
O Grupi ZVONO i izložbi
Prije četrdeset dvije godine, grupa ljudi je znala da je umjetničko predstavljanje u okolnostima umjetnosti nikada naklonjenim, mnogo učinkovitije, kada se djeluje zajedno. Okupljali su se u caffeu Zvono gdje su već tri godine ranije Jovica Maričić, Slobodan Dragaš i Saša Bukvić počeli organizirati izložbe i druge umjetničke programe, i kada su odredili zajednički cilj, što nije bilo ni malo teško, jer su ih povezali jednaki etički i estetski kriteriji, trebalo je još samo izabrati ime. Bili su jako praktični i odlučili da se grupa umjetnika_ce zove ZVONO. Činili su je Biljana Gavranović, Sadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Aleksandar Saša Bukvić. Kasnije će im se pridružiti jedan od najznačajnijih bh. fotografa – Kemal Hadžić, i sastav koji će stvarati historiju bh. konceptualne umjetnosti, postat će kompletan.
Suština njihovog djelovanja bilo je približavanje umjetničkog djela publici. I bili su u tome beskompromisni i prema sebi bespoštedni. Organizovali su izložbe na gradskim ulicama i trgovima, riječnim obalama i fudbalskim stadionima, odlazili u zabačena hercegovačka sela i
pravili radionice sa učenicima, u vrijeme kada takvo djelovanje nije poznavalo projektni karakter.
U oblasti performansa i video arta kojeg su bili utemeljitelji u našoj zemlji, napravili su iskorake koje će sud vremena tek potvrditi. U osnovi njihovog djelovanja bila je ljudska i umjetnička nepretencioznost. U radu Grupe Zvono sačuvan je onaj dio Sarajeva i Bosne i Hercegovine koji možda nikada u stvarnosti nije postojao. Koji je dio imaginacije najboljih od nas. A njihova najveća vrijednost temeljila se u odsustvu iščekivanja zvaničnih potvrda. Tako to obično biva kada se umjetnosti prilazi iz potrebe, a ne iz namjere.
Na izložbi posvećenoj Zvonu u Manifestu vidjet ćemo neke od nesvakidašnjih umjetničkih iskoraka, bilo da je njihovo djelo podrazumijevalo nepomično stajanju u izlogu robne kuće ili istrčavanje na nogometnom stadion u poluvremenu jednog od najvećih jugoslovenskih derbija.
Ako bi se morala determinisati narativna linija koja povezuje njihovo ukupno djelo, onda bi to bila spoznaja o neraskidivoj vezi između prirode i društva, odnosno čovjeka koji s jednakom strašću inklinira i jednom i drugom. S jednakom posvećenošću nastajali su njihovi
radovi na ušćima i pritokama nekih od bosanskohercegovačkih rijeka, kao i oni koji su bili rezultat potrebe prisustva onome što je urbani ritam svakodnevice, da svaki put u svakoj situaciji, podsjećaju koliko je umjetnost važna, a još više oni koji se njom beskompromisno bave.