XY dovodi najveća imena na svjetskoj elektronskoj sceni… XY predstavlja samo vrhunske performanse muzičara iz regije i svijeta… neki od trenutno najboljih svjetskih i regionalnih DJ-eva rasplesali su posjetioce… do sada su oduševili hiljade zaljubljenika u dobar provod, organizirajući sjajne partyje, poput onoga kada se uz zalazak plesalo na bazenu, a nastup dvojca obećava pomjeranje granica kada se radi o fantastičnoj zabavi… izdavao je za poznate etikete… 

Ovako izgledaju najave partyja u BiH, partyja na kojem nastupaju uglavnom muškarci, partyja koje organiziraju muškarci. Na prvi pogled nema žena, ima ih, ali su nevidljive. Queer osobe su još nevidljivije.

Na svjetskoj sceni žene su uspjele pronaći koliko toliko svoj put, međutim, na line-up partyjima u BiH se nađe jedna ili niti jedna žena. One svoju podršku nalaze uglavom unutar ženskih feminističkih kolektiva, kao što su Pitchwise, Befem i VoxFeminae, koji grčevito rade na promociji ženskog stvaralaštva. Kako ističe DJane Ilvana Dizdarević, statistika nam pokazuje da žene i queer osobe imaju tek 15 % mogućnosti za javne nastupe, svi ostali izvođači su muškarci. Procenti žena i queer osoba čije se ime nalazi na muzičkim labelovima su još manji. To nije gender gap, već gender kanjon.

Sandra Nadarević aka Okov kaže da bi trebalo normalno vidjeti više žena na line-upu, ali da ne trčimo da to nazovemo ‘ladies night’ nego jednostavno party kao i svaki drugi.

– Jasno je onda da se takvi line-upi ne dešavaju često, čim se naglasak stavlja na spol. A da biste svirali u BiH imate dvije mogućnosti: poznavanje pravih ljudi ili princip ‘organizuj sebi sam’. To su ekipe koje se druže i angažuju jedni druge, ali sve to ostaje u tim njihovim krugovima u koje rijetko ko drugi može priviriti. To je suludo, jer tu ne igra ulogu kvalitet, već poznanstvo i protuusluga. Ako se neko drugi tu i uvuče to je jedno u nekoliko godina, ostalo su sve ista imena, ističe Sandra.

Vrlo rijetko su žene angažovane od strane kolega! U Tuzli u jednom renomiranom baru nisu angažovali žene ni jedan drugi dan osim za 8. mart, a to mi je ono kao da mi kažu: Evo, možeš za 8. mart i šuti, ističe Merima Džubur Grbić aka DJ Mayra, jedna od pionirki bh. scene, koja je još uvijek aktivna pri Urban BeaTZ kolektivu.

– U Sarajevu trenutno imate dva kluba gdje se pušta elektronska muzika, jedan od njih dio mladih zove Moralište jer nemaju gdje drugo, i gdje idu svi koji ‘moraju’, ne samo ljubitelji elektronske muzike. Situacija koju ćete tamo zateći nema apsolutno nikakve veze sa nekadašnjim pojmom partyja, ističe Semira Kikić aka DJ Kunoichi, još jedna pionirka naše scene.

Ako žene u BiH nastupaju uglavnom ih najavljuju kao dame, vrlo često to rade besplatno prije ‘velikih’ muških imena, one stoje i prodaju karte za partyje, one služe kao najave na plakatima r’n’b partyja, međutim, ako zagrebete malo više otkrit ćete sjajnih 25 žena, koje čine bh. DJing žensku scenu, neke su počele prije više od 20 godina, druge počinju tek, ali tu su i djeluju. Predstavljamo vam boginje bh. DJing scene, bh. DJanes.

 

 

Jasmina Mameledžija / DJ Jasmina / počela 1999.

Travničanka Jasmina Mameledžija 1999. godine upoznaje DJ Djohu (Samira Mrševića), koji je bio član tadašnje Organizacije – skupine DJeva i grafičkih dizajnera. Jedna je od rijetkih žena koja se skoro dvije decenije bavi techno muzikom. Nastupala je u klubovima širom BiH te od Berlina do Detroita i svi su bili oduševljeni njenim umijećem za mix pultom. Voljela je elektronsku muziku i htjela je biti dio stvaranja scene, prosto iz ljubavi prema muzici. Prošla je sve faze od učestvovanja u organizaciji Future 2000, do malih partyja u Fisu ili većih u Domu mladih, nastupanja u malim mjestima naše države, do velikih festivala i partyja u inostranstvu. U zadnje vrijeme je, kako kaže, u fazi da nastupa samo kad joj je baš ćejf.

Možete li povući paralelu – kako je izgledala bh. DJ scena kad ste Vi počinjali, a kako ona izgleda danas?

– U ono vrijeme bilo je nas nekoliko DJ-eva, uglavnom smo se svi poznavali i sarađivali. Mislim da nas nije bilo više od 30-ak u cijeloj državi, a jedini producent elektronske muzike s kojim sam ja imala kontakt bio je rahmetli Adi Lukovac. Ja sam i tada mislila kako bi naša scena mogla biti najjača samo kada bi više sarađivali i pomagali jedni drugima, jer smo svi imali jedan zajednički cilj, a to je promocija elektronske muzike i slobode koju ona nosi. Scena je danas definitvno narasla, imamo DJ-eva ne zna im se broj, a i domaća produkcija je na usponu. Mislim da će naši producenti i producentice tek pokazati koliko su dobri, a mnogi već i jesu.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspjevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– Kada biram muziku, vodim se isključivo time koliko mi se sviđa neka traka, a ne šta je trenutno popularno. Provedem nekoliko sati u prodavnicama ploča da bi na kraju izabrala 10 komada. Pošto ploče uglavnom kupujem na putovanjima, iz tih gradova mi i dolazi inspiracija, jer me uvijek zanimaju lokalni producenti. Meni je biranje muzike ritual.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Danas ima na desetine DJanes, a unazad nekoliko godine nas nije bilo toliko, bila sam jedina žena koja je aktivno djelovala u BiH. Jasno, i dalje je to nizak procenat, ali vremena se mijenjaju. DJ školu, koju kako kažeš drži muškarac, pohađaju mlade djevojke i žene, i već profesionalno nastupaju po klubovima i festivalima, pa je samo pitanje vremena kada će se početi baviti organizacijom.

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– To je sve prirodni tok obzirom na to da je posao DJ popularan, da scena raste, ali i da je orijentisana na zaradu. Razumijem DJ-eve koji žive od muzike da prihvataju gaže samo radi love, jer moraju se računi platiti, ali isto tako postoje ekipe koje furaju svoj film, pa je u moru prosječnih, lakše uočiti originalne i drugačije.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

– Više žena definitivno.

Savjet mladim DJanes?

– U ovom poslu, kao i u svakom drugom, napreduješ ako si dobra. Bitno je imati svoj stil i vježbati miks, a za  malo veći uspjeh bitne su konekcije i saradnja sa ljudima iz scene.

 

Semra Kikić / DJ Kunoichi / počela 2000.

Najviše je bila aktivna od 2000. pa negdje do 2008. Kao DJane u muzičkom i idejnom smislu ‘potiče’ iz zagrebačkog Attacka, prostora koji se tada nalazio u podrumu nekadašnje fabrike Jedinstvo, gdje su se okupljali razni kreativci, aktivisti, anarhisti, mladi ljudi sličnih pogleda na svijet, koji su na svoj način pružali otpor ideologiji autoritarnosti i načelima hijerarhije, masovnoj mainstream kulturi, konzervativizmu i pervertiranom kapitalističkom poretku, stvarajući alternativne interpretacije društvene stvarnosti. Tu je djelovao i Tribalizer, kolektiv koji je pravio psychedelic trance partyje, i zato se zaljubila baš u taj pravac elektronske muzike koji je tada bio u svojoj najkreativnijoj fazi kad su nastajali novi podžanrovi koji su nosili snažnu anti-babilonsku poruku.

Sjećate li se prvog nastupa i osjećaja kad ste stali za miksetu?

– Zaista se ne sjećam prvog nastupa. S obzirom na to da sam svirala neke instrumente, DJ-ing se javio kao logičan slijed. No, to nije predstavljalo samo muzički izričaj: na partyjima se radilo o doživljaju samotranscedencije i to za mnoge ljude zaista jeste bila religija u doslovnom smislu, zato se i govorilo o techno-šamanizmu. Ja sam u tom pokretu vidjela znak da će ljudska vrsta konačno napraviti evolucijski iskorak iz anahronih koncepata kao što su države, nacije, narodi, dinamika gospodar-rob, nadmetanje mužjaka, alfa mužjaci i ženke, teritorijalost i sve ostalo, i htjela sam uzeti aktivnu ulogu u kreiranju svijeta u kome će se tehnologija konačno koristiti u svrhu uspostavljanja pravih vrijednosti, umjesto u svrhu pokoravanja svega što živi i što se miče. Kada sam se vratila u BiH, broj istomišljenika mogao se nabrojati na prste jedne ruke i oni nisu bili iz te DJ priče. DJ-i su mahom upali u igru taštine, vidjeli instant šansu za isticanje vlastite ličnosti, komadićak slave, izdizanje iznad ostalih – njih se više ticala samopromocija nego samotranscedencija i čitav subverzivni potencijal spram dominantnih kulturnih obrazaca, a koji nužno počiva na solidarnosti i saradnji. Kad na teške lokalne komplekse i strahove dodate kapitalističku ideju ‘uspjeha’, to je bio jedini mogući ishod. U takvom ozračju mogu samo da se reprodukuju mainstream konvencije, kao što je nadmetanje, seksizam, malograđanština i tako dalje, te razni stereotipi i razne vrste površnosti. Alternativna kultura ovdje nikad nije zaživjela, sredina jednostavno ne trpi različitosti. Bilo je nekih ljudi koji pokušavaju i uspijevaju samo za kratko vrijeme, ili na neki kompromisan način, realizovati te ideje.

Zašto ste odustali od DJ-inga? Šta Vam najviše nedostaje?

– Suštinski sam odustala kada je sve izgubilo revolucionarni potencijal, kada je nestala ideja slobode i kada sam odustala od utopijskog shvatanja cijelog fenomena. Smorili su me ti likovi čiji pogled na stvari je izdominirao cijelom scenom. No i sad ponekad puštam psytech, makar jednom godišnje, zabave radi, obzirom da i dalje pratim nova izdanja u tom žanru.

Možete li povući paralelu – kako je izgledala bh. DJ scena kad ste Vi počinjali, a kako ona izgleda danas?

– U Sarajevu trenutno imate dva kluba gdje se pušta elektronska muzika, jedan od njih dio mladih zove Moralište jer nemaju gdje drugo, i gdje idu svi koji ‘moraju’, ne samo ljubitelji elektronske muzike. Situacija koju ćete tamo zateći nema apsolutno nikakve veze sa nekadašnjim pojmom partyja.

U tekstu koji ste napisali za Buku Priča o rejvu u Sarajevu kažete kako se nikad nije razvila značajna saradnja ni zajedništvo među revjerima izvan partyja, danas imam osjećaj da i dalje nema zajedništva više ni na partyjia, da samo vlada minimal techno zvuk, te da se DJs ne poštuju između sebe, kako to komentarišete?

– Odlučila sam se za pojam rejv upravo iz tog razloga što nosi suštinu ekstatičkog iskustva i mislim da je to vezano za istorijski momenat: kao da je to bio posljednji trzaj u smislu masovne kulture mladih, osjećaj da se dešava plesna revolucija koja je imala snažan potencijal, prije nego što je nastupila globalna tiranija limunada-muzike za uspavane mase, i prije nego što je sve postalo regulisano i kontrolisano. U stanju hiperprodukcije sada u elektronskoj muzici prevladava nemaštovito, predvidivo i besmisleno generisanje jednog te istog. Nekada su ljudi izmišljali novu muziku, kakvu su željeli čuti, a nisu čuli kod drugih, i pravili su svoje zvukove na synthovima i semplerima, a danas se uglavnom koriste templejti i semplovi koje je neko stavio na tržište, a vaše je samo da ih složite, što se radi na uglavnom unaprijed zacrtan način. A što se tiče uzajamnog poštovanja, ta vrijednost kao da je generalno izlapila iz ljudi.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Ja sam ‘u svoje vrijeme’ održavala DJ workshop. Normativ ‘toksične maskulinosti’ (toxic masculinity) koja ugrožava i muškarce i žene i društvo u cjelini i dalje prevladava u cijelom svijetu. Toxic masculinity od svega pravi arenu za nadmetanje, a time je otrovana i ta scena – muški su kao face, a žene prvenstveno treba da izgledaju kao poželjni seksualni objekti, pa onda sve ostalo. Svako ko se ne uklapa u taj program predstavlja prijetnju tom simboličkom poretku koji podrazumijeva i podjarmljivanje žene stalnim vraćanjem u zadani okvir, raznim mehanizmima. Velika psihoanalitičarka Sophie Lazarsfeld, koja je, kao i mnoge žene, ostala u sjeni muških kolega, još 1931. je objasnila kako cjelokupan kulturni život ispašta od muškarčevog straha pred seksualnim neuspjehom i porazom, koji izvire iz svijesti o fiziološkoj nadmoćnosti žene pri seksualnom užitku.

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– Vidite razliku: nekada se radilo o underground pokretu, a sada se govori o poslu. Kapitalistički sistem je uspješno asimilirao taj fenomen, kao i sve druge. Sociolozi su davno pokazali kako su mediji u početku zarađivali kreiranjem poznate “moralne panike” vezano za ranu fazu rejva, a kasnije su na afirmativni način počeli pisati o tome kad je moralna panika prestala da donosi zaradu. Tako je to postalo mainstream i dio industrije zabave, pa je od cijele unutrašnje snage pokreta ostao samo konglomerat trivijanih pojava kao što je stil, brend, ime i tako dalje, dakle nešto što je isprva predstavljalo bljesak slobode, na kraju hrani vladajuće norme i vladajuće elite. Cijela ta priča se po mom mišljenju rasplinula i stopila sa ostatkom sveopšteg svjetskog bljutavila u kome je sve regulisano. Sad je samo stvar koju vrstu zabave preferirate, odnosno kojoj klasi građana pripadate, te u skladu s time kojoj iluziji (baziranoj na eksploataciji starih fora) želite večeras da prisustvujete. Kada ste već spomenuli pohlepu, stara indijska filozofija je definisala pet unutrašnjih neprijatelja: pohlepa, zavist, strah, požuda, ludilo i iluzija. Oni danas vladaju posvuda, jer se u ljudima podstiču svim raspoloživim sredstvima, a ljudska svijest se nakrcava beskonačnim nizom nebitnih informacija, zato što je manipulisanje lakše i potrošnja veća (sjetite se filma They Live). Zato i cvjeta kultura selfija i instagrama, narcisoidni poremećaji, i svijest je zapetljana u nizu krajnje nebitnih stvari koje hrane taj lažni osjećaj sopstva. A što se tiče ekskluzivnosti, Ničeov Zaratustra kaže: Činjenica da svako može naučiti čitati, ne samo da uništava pisanje, nego i razmišljanje. Danas se svako bavi svime, politikom, pisanjem, muzikom, a ljudi su i dalje, i sve više, generalno robovi.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

– Sve ono što bih promijenila i u svim ostalim segmentima ove bolesne civilizacije.

Savjet mladim DJ ženama koje danas počinju?

– Da budu svjesne konteksta, mogućnosti i ograničenja bilo čega u šta se upuštaju. Da se generalno ne boje. Da budu autentične koliko god im to osporavali. Da čitaju i obrazuju se. Da ne upadaju u igru nadmetanja koja im se nameće. Sve treba da bude čista igra.

 

 

Merima Džubur Grbić / DJ Mayra / 2001.

DJ Mayra je producentica, direktorica Caffe bara Urban BeaTZ, profesorica bosanskog jezika i književnosti, humanitarka i aktivistica. Urban BeaTZ pojavio se 2005. godine na talasima gradskog Radija Kameleon, kao emisija koju je uređivala i vodila DJ Mayra. Tu je trajao i živio nekoliko godina, da bi 2008. godine evoluirao u klub, tj. caffe bar. Do dana današnjeg, Urban BeaTZ je ostao mjesto na kojem se sreću i susreću umjetnost i nauka, mladost i iskustvo, inkubator pozitivne i kreativne energije, mjesto koje ne zaobilaze neka od najznačajnijih bh pa i svjetskih umjetnika i kulturnih radnika.

– Jedno večer sam srela prijatelja koji me je pitao šta radim ovih dana i ima li kakve nove muzike? Ima, kažem ja, baš sam jutros snimila nekih novih numera! Šta misliš da dođeš sutra u Flamenko da malo puštaš muziku, upitao me. Može! – odgovorih. I tako se desio moj prvi nastup. Bilo je to 2001. godine. Tu noć je posjeta klubu bila nezapamćena, najviše zbog činjenice da je raja došla iz znatiželje da čuju šta imam da im ponudim iz svoje pozamašne kolekcije muzike, jer muziku sam skupljala čitav svoj život i mogla sam se pohvaliti bogatom kolekcijom, a raja je to znala! Bilo je odlično! Ja sam imala osjećaj da to oduvijek radim, jer ako se sjetim sebe čak i iz ranog djetinjstva, uvijek sam nešto „petljala“ oko muzike na rođendanima i kojekakvim proslavama. A vrlo jasno se sjećam tinejdžerskih dana kada sam miksala i snimala muziku na dva decka, s kasetama, a imala sam i gramofon i oduvijek sam slušala ploče koje sam naslijedila od daidže, koji je svojevremeno bio DJ u Tuzli. Muzika je zauzimala važno mjesto u mom životu i bila sam sretna da mogu to svima da pokažem.

Zašto ste odustali od DJ-inga? Šta Vam najviše nedostaje?

– Kad sam pročitala ovo Vaše pitanje, pogodilo me je kao munja! Činjenica da me to pitate me uopšte ne raduje, a pitanje je sasvim opravdano s obzirom na to da nisam aktivna na tom polju već neko vrijeme… Istina je da sam pomišljala na odustajanje, najviše zbog činjenice da nisam mogla da se posvetim DJingu koliko bi trebalo, samim tim nisam bivala u toku sa dešavanjima na muzičkoj sceni i nisam imala vremena za preslušavanje muzike i snimanje novih mikseva, tako da nisam imala materijala za prezentaciju, niko me nije ni angažovao, jedno vrijeme nisam imala ni opremu, itd. No, nije to nešto što ja mogu tako lako da ostavim i da kažem: nisam više DJ! Uvijek bi se desila neka situacija koja bi me vraćala za mix pult. DJing je dio mog bića, nije to nešto čega mogu da se odreknem, bilo bi to kao da se odričem sebe. Tako da ću reći da nisam odustala, napravila sam pauzu, rodila dvije prekrasne kćerke, pokrenula vlastiti biznis, diplomirala, čekam sad pravo vrijeme da se vratim svojim korijenima. U međuvremenu stanem ponekad i za mix pult, rijetko, ali tu sam, ne dam se! Vratit će se mater!

Možete li povući paralelu – kako je izgledala bh. DJ scena kad ste Vi počinjali, a kako ona izgleda danas?

– DJ scenu su pokvarili kontroleri. U vrijeme kada sam ja počinjala, miksanje je bilo sirovo, trebalo je truda, znanja i talenta da se umiksaju dvije pjesme, da se napravi mix od 2 do 3 sata morali ste dobro da se potrudite. Pa pustite CD, on neće da se pokrene, traži drugi, treći, znala sam izmijenjati 10 CD-ova u desnom plejeru dok lijevi vrti jednu pjesmu da bih našla odgovarajuću numeru. To je draž DJ-inga! Pa onda se desi i greška, naravno, to je taj ljudski faktor koji je sastavni dio miksanja, a ne da sve ide kao mlijeko. Volim tu sirovost u miksevima, volim način na koji DJ ispravi eventualnu grešku, način na koji reaguje, brzinu izmjene pjesama, izmjene i riktanje zvuka, itd. Najveći aplauz dobijao je DJ kada ‘pogriješi’, to je ljepota. Danas je to druga priča. Na prste jedne ruke možete izbrojati DJ-eve u BiH koji uopšte znaju kontrolisati opremu (playere, gramofone, miksetu), a ja sam svjedok da ih 90% ne zna spojiti opremu i razglas, što je presmiješno. Oni ne poznaju suštinu, niko im nije to ni pokazao, nemaju možda ni priliku da probaju nešto tako, neki i ne žele… Lakše je pritisnuti sync i da kompjuter sve odradi… Kontroleri su uveliko pojednostavili DJing, DJ je mobilniji, lakše se prenosi oprema s tačke A do tačke B, to je jasno, i ja upalim kontroler u nedostatku ‘prave’ opreme, ali mislim da to nije bit i da je zaista taj kontroler dozvolio svima da mogu biti DJevi, što je gurnulo kvalitet i orginalnost u drugi plan.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspjevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– Na ovo pitanje sam djelomično odgovorila i u prethodnom odgovoru. Danas nema kvalitetnog zvuka kakvog je bilo ranije, kao da svi crpe muziku sa istog izvora, u toku partija ne možete ni primjetiti da je za mix pultom došlo do izmjene DJ-eva, jer skoro svi zvuče isto! Čast izuzecima, ja govorim o većini. U DJ krugovima uglavnom vlada zavist i sujeta, egoizam u svom punom sjaju. Ukoliko niste takvi – ne uklapate se i nećete dobro proći. To su ekipe koje se druže i angažuju jedni druge, ali sve to ostaje u tim njihovim krugovima u koje rijetko ko drugi može priviriti. To je suludo, jer tu ne igra ulogu kvalitet, već poznanstvo i protuusluga. Ako se neko drugi tu i uvuče to je jedno u nekoliko godina, ostalo su sve ista imena. Naravno da dolazi do zamora i dosade, jer nema svježine. DJevi su počeli da puštaju muziku za sebe ne misleći i ne gledajući odgovara li to publici, cilj im je da se pojave na bini da bi bili popularni, bez namjere da zabave publiku i malo se potrude oko izbora muzike. Sve im je isto! Godinama!

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partija, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Drago mi je da se u zadnjih nekoliko godina ponešto dešava na tom planu, da žene preuzimaju mix pult, pojavljuju se sporadično. Mada je to sve još uvijek oskudno, nema tu još uvijek neke velike snage, nema dovoljno podrške. Žene za mix pultom su posebne! Zašto muškarci u ovom poslu to ne primjećuju – to neka Vam oni odgovore. Ja nemam odgovor. I ako ga imam, previše je surov, a ne bih da vrijeđam. Sve što sam ikad imala da kažem svojim kolegama ja sam im otvoreno rekla. Lično sam bila zanemarena sve ove godine; u svom gradu priije svega! A u svom klubu sam ih sve ugostila, bez iznimke, bez kalkulacija. Prosudite sami!

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– E, to je nešto o čemu ja godinama pričam. Ovaj posao se u domaćim krugovima srozao i pao na minimum dostojanstva. Za to su najviše krivi organizatori koji inozemne DJ-e plaćaju basnoslovno, a domaćim bace ono što im ostane. I uvijek pod krinkom domaće podrške, ono kao hajde da mi ispoštujemo gosta, a s vama ćemo lako! Sasvim je normalno da DJ koji tek počinje pristane na takve uslove, jer vam je u prvo vrijeme bitno da se pojavite gdje bilo i pod bilo kakvim uslovima. Poslije, ako i kad napredujete i napravite ime, vi morate da dignete cijenu i da držite svoj rejting po cijenu da neke gaže i izgubite jer organizator nema dovoljno sredstava. Ja sam radije odbijala ili radila neke partije bez honorara nego uzimala neki smiješni novac koji su mi nudili. Radije ću znači džaba, nego za tu smijuriju od honorara. Neki organizatori bi mi poslije govorili da me nisu npr. zvali na party jer znaju koliko novca tražim, a oni ga nisu imali. A vjerujte i to što sam ja tražila uopšte nije bila neka velika cifra, nego eto, ima neko ko traži manje pa će njega! To je ponekad bilo i u 50 KM razlika između naših ponuda. Presmiješno. Ja sam više voljela odraditi jedan party mjesečno za novac kojim sam zadovoljna i koji zaslužujem, nego da radim svaki vikend za neku mizeriju. Ali nažalost, ne razmišljaju svi tako, i tu je jedan od problema ove naše scene, jer neki ne mogu da dođu na red od ovih koji pristaju na male honorare, a organizator ili vlasnik kluba će radije angažovati ove druge, bitno je da se muzika vrti, šta ima veze ko je vrti! Od toga mi je zlo.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

– Definitivno bih ubacila više žena na spiskove svjetskih partija. Podržala bih manje poznate žene, dala bih im šansu da rasture kako samo one znaju! I da, ukinula bih upotrebu kontrolera! Umjesto toga gramofoni i CD playeri plus mikseta! Može laptop na taj set-up zbog baze pjesama.

Savjet mladim DJanes?

– Ako znate da ste dobre u ovom poslu, ako imate pozitivan feedback od strane publike – samo derite! I odmah na početku se odlučite da li želite ili ne želite da se bavite ovim poslom, jer neće vam biti lako izboriti se sa svim pošastima koje ovaj poziv nosi. Morate biti jake i sigurne u sebe do kraja!

 

 

Jasmine Palavra / DJ Jasmine / 2004.

Jasmine Palavra na elektronskoj sceni nalazi se nepunih 16. godina. Pultove sarajevskih klubova osvaja 2004. godine svojim energičnim ritmovima elektronske muzike, favorizujući rad na gramofonima kao svojstvenu kulturu DJ-inga, isto tako tehnikom i vještinama miksanja i zvučnim efektima koji upotpunjuju njen sound. Kroz njene setove dominira deep house, tech-house i techno. Vožnja sa pažljivo odabranim trakama old school klasika i novije produkcije. Publika je imala priliku da uživa u njenim nezaboravnim setovima sirom država regiona. Ostvarujući vlasitito produkcijsko postignuće sa prestižnim etiketama kao što je Nueva Records gdje nastavlja nove projekte stavljajući fokus na kvalitet i kontinuirani rad.

– Zvuke elektronske muzike otkrio mi je stariji brat, a nakon nekoliko godina poslije počela sam da posjećujem i DJ zabave na kojima sam uvijek bila u prvom redu i satima nepomično pratila šta DJ radi. Na DJ zabavama sam nerijetko upoznavala lokalne DJs s kojima sam se vrlo brzo sprijateljila, propitivala o miksanju i na kraju 2005. godine, na jednom od after partyja stala za gramofone i miksetu i uspjela napraviti prijelaz. Jedan od mojih DJ prijetelja koji je bio tu je to zapazio i rekao: ‘Pa tebi to baš ide! Da li si razmišljala da puštaš u klubu?’ Ta njegova rečenica je bila vjetar u leđa, dobila sam još više znatiželje i motivacije da probam pred publikom. Nisam imala svoju opremu pa bih odlazila kod prijatelja i marljivo vježbala satima, otkrivala nove stvari i usavršavala tehnike miksanja narednu godinu dana. Moji prvi ozbiljniji počeci desili su se davne 2006. tačnije u The Bar klubu koji je u to doba bio najpopularnije mjesto za provod u Sarajevu. Kako je odaziv publike bio veliki, a te noći sam nastupala sama, obuzela me ogromna trema, ali na kraju je sve dobro prošlo, jer je bio odličan feedback publike. Preživjela sam prvi nastup i tako postala resident DJane The Bar kluba.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspjevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– Nažalost, sve je više copy-paste muzike namijenjene širokim masama, a koja postaje sve veći i veći trash (nije bitno o kojoj vrsti muzike se radi), novac postaje primaran dok je kvalitet totalno u drugom planu. Pored kvalitetnog DJinga, potrebna je autentična i kvalitetna vlastita produkcija kao i dobar marketing. Napraviti nešto novo i sasvim drugačije. To je ono na čemu radim i čemu težim u posljednje vrijeme. Posao mi olakšava to što nisam pasivna slušateljica, poznajem teoriju muzike i instrumente. Muzika ima prirodu da se mijenja, a tehnoogija napreduje ogromnom brzinom s toga stalno unapređujem svoje znanje i učim nove stvari.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Iako naša scena nije tako velika njom dominiraju muškarci, a DJanes i nema baš mnogo, što po meni s jedne strane predstavlja prednost, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i regionu i drago mi je što ne postoji hiperprodukcija. Sa druge strane nailazimo na mnogo predrasuda prema ženama i to ne samo kad je riječ o DJingu, to bi znači da moramo puno više da se trudimo da bi se osjećale ravnopravnijim i pokazale svoje kvalitete. Na DJ takmičenju 2011. godine sam se natjecala protiv muskih i osvojila drugo mjesto u našoj zemlji, te vještinama i tehnikom DJinga pokazala da sam jača od svake predrasude.

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– Postoje niže rangirani DJs za koje volim da kažem da su “puštači muzike”, obično je to samo puštanje muzike, bez miksanja i odvija se sa kompjutera i za to nije potrebno ni malo talenta ni vještina, jer klik kompjutera obavi sve za njih. Često prihvataju svakakve ponude jer toliko i vrijede. Od kolega koji su ozbiljniji i kvalitetniji nikada nisam doživjela pohlepu. Većinom se svi manje više poznajemo i trudimo se da budemo u fer odnosima, da uvažavamo i poštujemo jedni druge.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

Vratila bih se u ’80-te i ’90-te, jer je to za mene doba kada je muzika zvučala fantastično! Elektronika je tada postala nešto novo i za razliku od danas nije svako mogao da bude producent i DJ. Iako je to bio početak digitalnog doba, publika se mnogo više zabavljala, cijenila muziku, plesala i uživala bez mobitela i današnjih tehnologija. Danas je mnogo drugačija priča.

Šta je najteže kad ste žena na bh. DJ sceni danas?

– Kao što sam ranije spominjala, teško mi pada seksizam, a isto tako i seksualizovanje žena na DJ sceni. Ne pravim muziku za oči vec isključivo za uši.

 

Sabina Dedić / Erocki Program / počela 2007.

Sabina Dedić aka Erocki Program je rođena u Tuzli. DJ-ingom se počela baviti 2007 godine, a jedan od prvih nastupa je imala u Clubu Global u Zagrebu, također je bila i rezidentica DJ u tuzlanskom clubu Urban BeaTZ. Njen projekt pod nazivom Erocki Program se bazira na experimentalu koji uključuje više žanrova elektronske muzike, a u budućnosti planira instrumentalno vokalne izvedbe sa različitim izvođačima.

– Ono što mi je ostalo najviše u sjećanju kad je riječ o mom prvom nastupu jesu bili novi Pioneer DJ 800 plajeri. Više me bilo strah od grešaka u prelazima prelazima sa jedne trake na drugu nego moj izbor muzike.

Možete li povući paralelu – kako je izgledala bh. DJ scena kad ste Vi počinjali, a kako ona izgleda danas?

– Što se tiče BiH mi smo uvijek imali prije svega kvalitetne muzičare, pa i DJ-ejeve. U doba kada sam krenula da se bavim DJingom nije bilo puno DJa, a posebno DJanes. Sada je to masovnije i vidim da se sve više cura bavi kvalitetnim DJingom.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspjevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– Reci ću da je napredak tehnologije omogućio mnogima da se bave DJingom u ovom trenutku. Prije trinaest godina, kad sam ja počela, san je bio imati analogni DJ uređaj kojim upravlja sam DJ i pokazuje svoje sposobnosti dok danas imate pristup DJ opremi za malo novca i na uređajima se pojavljuju opcije gdje DJ ne mora pokazati svoje tehničko znanje već samo muzički ukus.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Recimo da se žene u našem društvu generalno moraju duplo više potruditi šta god da rade da dođu makar malo blize ravnopravnosti s muškarcima. Ja radim na mjestu gdje rade sve žene i znam s čim se susrećemo svaki dan. Što se DJ scene tiče mislim da nam prvo treba podrška utjecajnih žena koje rade u medijima, muzičkoj industriji kao i klubskim menadžmentima kako bi podigle zainteresovanost za naše nastupe. Moram priznati da su momci puno više jedni uz druge. Međutim, kad biraju žene da nastupaju, vrlo često je presudan njen izgled. Znam neke organizatore koji gledaju više na fizički izgled DJane nego na kvalitet njene muzike. Stoga, mi žene se moramo više podržavati i promovirati kako bi stekle buduće slušatelje i posjetitelje nastupa. Ovo što ti radiš u ovom trenutku je sjajno i hvala ti.

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– Istina, međutim, svi ti DJ-evi traju kratko. Čvrsto sam uvjerena da svakom DJ-u koji radi muziku iz ljubavi prema njoj i ljubavi prema partyjima, novac dođe sa kvalitetom. Trenutno sam napravila pauzu, kao i još neki DJs koji se ne laktaju. Ne želiš da postaneš dosadan, želiš samo da iz svakog nastupa izvučeš najbolje, želiš da publika sutra na kafi priča o muzici koju su čuli, da pričaju kako im je bilo lijepo. Ekskluzivnost imaju DJ-evi čiji se nastup čeka s nestrpljenjem, koji ne iskaču iz paštete i ne srljaju za novcem.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

– Globalna DJ scena je kao veliki pokret za slobodu, tako da ništa ne bih mijenjala. Možda nisam u toku trenutno sa dešavanjima i da li se dešavaju negativne situacije na sceni, ali generalno u ovo doba DJ-evi šalju jake poruke na svojim nastupima i utiču na publiku za sad u pozivnom smislu. Covid 19 je zaustavio svjetska okupljanja i dešavanja i malo okrenuo fokus ljudi na preživljavanje, ali sada kada su mjere popuštene, ja barem mogu reći da mi je drago kada vidim DJa ili DJanes za pultom kao i sve one koji posjećuju partyje.

Savjet mladim DJanes?

– Ono što želim poručiti je da slušaju dobru muziku i slažu malu arhivicu u glavi i dok čekaju priliku da puno vježbaju i upoznaju svijet DJ-inga.. Snimajte setove, postavljajte ih na muzičke platforme. Tako ćete doći do publike, pa i prostora da se pokažete. Odbacite sujetu i podržavajte kolegice koje se bave DJingom.

 

 

Ilvana Dizdarević / Anavli / 2008.

Ilvana Dizdarević aka Anavli rođena je 1982. u Sarajevu. Dugi niz godina bavi se DJ-ingom i eksperimentisanjem muzikom. Njen prvi javni nastup bio je line up sa sarajevskom progresivnom feminističkom grupom Starke u sklopu V Daya 2008. godine. Kroz setove koji čine pažljivo odabrane trake, Anavli nastoji dočarati što originalniju sliku house i techno zvuka. U njenim setovima možemo čuti i poneki remix iz indie, pop i new wave žanra, kao i edite koje Elle.M kreira na samom nastupu. Godine 2012. s Andrejom Dugandžić osniva duo Black Water and her Daughter. Također je članica i suosnivačica udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. Već neko vrijeme živi i radi u Belgiji.

– Nekad u osnovnoj školi sam počela slušati muziku, snimati i skupljati kasete. Moj prvi nastup bio je na proslavi male mature koja je organizovana u školi. Nisam imala pojma šta me snašlo, niti šta slijedi, ali znala sam da volim puštati muziku sa tih kaseta. Reakcije su bile odlične. Nakon upisa u srednju školu dolazi nova muzika, novi omiljeni bendovi, izvođači/ce, CD-ovi su zamjenili kasete, štedilo se za jedan diskmen, za drugi, za polovnu mixetu…To je ujedno bila i prva postavka moje opreme, dva diskmena i polovna mixeta. Ubrzo su nam obili stan, između ostalog, ukradena su i ta dva diskmena. Sada već govorimo o periodu kraj ’90-ih, početak 2000. Već se uveliko izlazilo po parkovima, ja sa dvokasetašem, i u kafane. U torbi sam uvijek imala neku kasetu ili CD. Onda, 2000. godine odlazim i na prvi party. Simpatije prema elektronskoj muzici izrastaju u pravu ljubav, kaže Ilvana.

Puštali ste muziku s vremena na vrijeme, uglavnom kući, na rođendanima, na vikendicama, u Barhani, u Operi, posuđivala opremu da vježbate…

– Tehnički sam bila daleko od DJ-ice, bilo je to sve onako skromno, ali sam bila zadovoljna i sretna. Godine 2007.  posjećujem drugi po redu PitchWise – festival ženske umjetnosti. Prvu noć festivala nastupaju Starke, Sajsi, Timika. Jao, kakav je to party bio, koja energija, prejake žene, pršti sve od estrogena, koliko sam bila oduševljena i zahvalna što prisustvujem jednoj takvoj sjajnoj noći. Ubrzo nakon toga upoznala sam prvu postavku CURA, prihvatile su me u svoj veliki zagrljaj, pun podrške i solidarnosti, pokretačke energije, inspiracije. Ubrzo sam naučila da borba jedne je ustvari naša zajednička borba. Smislile su mi i ime, tačnije drugarica Andreja Dugandžić (Starke, Black Water and Her Daughter, CRVENA), i tako se Elle.M već iduće godine pojavljuje na posteru za PitchWise 2008. Dakle prvi pravi nastup za mene je bio 13.9.2008. u klubu Sloga, nastupale su još i DJane Irie (Berlin) i DJane Amanada (Ljubljana), a drugarica Adela Jušić aka Neis je radila VJ-ing. Sjećam se nevjerovatne treme, sjećam se svojih greški u mixu, sjećam se da je dizajn postera i flyera radila Leila Čmajčanin. Sjećam se drugarica u prvom redu i njihove nesebične podrške, i kako me bodre sa, Toooo maaaačkoooo, kaže nam Ilvana.

Možete li povući paralelu – kako je izgledala bh. DJ scena kada ste Vi počinjali, a kako ona izgleda sada?

– Za svaki nastup utovarila bih u auto pola svoje sobe i išla se ukopčavati u bar ili klub gdje puštam tu noć. A onda odradiš set ili allnighter, pa opet iskopčaš sve, utovariš u auto i voziš kući. Dakle, bilo je fizički naporno, trebalo se boriti sa trista čuda. Dešavalo se i to da na kraju partyja još i ceh moraš platiti, ali nam nije bilo mrsko, jer se u suprotnom ne bi ništa od toga desilo. Tehničke potpore od strane bara/kluba je bilo jako malo ili nikako, a opet, čini mi se da je scena bila šarenija. Ovu smo potporu nalazile uglavnom unutar našeg ženskog kolektiva, gdje smo se trudile raditi na povezivanju, promociji i otvaranju prostora za žensko stvaralaštvo. Godinama sam sa prijateljicama radila na organiziranju partyja, koncerata, perfomansa, izložbi kojima je to bila misija, biti podrška drugim ženama, ali svakako i obogatiti scenu drugim senzibilitetima. Danas klubovi/barovi posjeduju bolju opremu, ali širine u pogledu muzičkog spektra fali. Sve je učahureno u jedno te isto, uz iskrivljenu sliku da se radi nešto drugačije.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reci copy/paste muzike, na koji način Vi uspjevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– Da. To su te bitne nijanse koje ti omogućavaju da se makneš od predvidivog i ofucanog. Fokusirati se na inovacije, a ne plutati po ustajaloj bari, posvetiti se drugim, manje poznatim labelovima i izvođačima/cama. To je konstantno kopanje ili istraživanje, preslušavanje novog, ali i starog materijala, slušanje radio emisija, podcasta, odlazak na noise ili drone svirku ili večer experimentalne muzike… Biti otvorena za novitete, širiti vidike. Ja zaista na ove načine dolazim do sjajne, progresivne muzike. Pošto već neko vrijeme živim u Belgiji oduševljena sam lokalnom scenom. Danas puno više kontempliram nego dok sam živjela u Sarajevu, a daleko manje puštam i to mi je skroz ok. Ima tu malo i burnouta, priznajem.

Muškarci jos uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Živimo u svijetu koji vode muškarci . Dakle, ovo nije sarajevski fenomen, niti se odnosi samo na muzičku industriju. Gender gap je socijalni fenomen prisutan u svim sferama: sportu, muzičkoj industriji, politici… Statistika nam pokazuje da žene i queer osobe imaju tek 15 % mogućnosti za javne nastupe, svi ostali izvođači su muškarci. Procenti žena i queer osoba čije se ime nalazi na muzičkim labelovima su još manji. Evo jedan prost primjer: muškarac organizator bukira muškarca DJa, i recimo desilo se da taj DJ nije zadovoljio očekivanja publike, raja će reći: Ajde, jbg, loš izbor. Zamijenimo muškarca DJa sa DJicom, komentari bi bili tipa: Izabrana je samo što je žena, ako ne i degutantniji, Ne zna “puštat’” jer žene ne znaju “puštat’”. To se automatski odnosi na sve žene DJice. Zato nam treba feminizam, kako bi smo se edukovali i osvijestili ove nepravedne razlike, ali i otvarale i zauzimale prostor i prilike koje u protivnom nećemo dobiti, samo zato što smo žene ili queer. Nedavno sam pročitala oglas na socijalnoj mreži gdje bh. bend traži gitaristu, u zagradi, muškarca?!!

Ponekad se čini da je previše DJeva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete

– Pohlepa je najgore zlo koje je zadesilo čovječanstvo. Zato i jesmo tu gdje smo. Vlasnici klubova, promoteri, DJevi, ekskluzivnost, hoće li publika podržati, koliko će se zaraditi, sve je to jedan začarani krug.

Da možete šta biste promijenili na globanoj muzičkoj sceni?

– Girls to the front!

Savjet mladim DJanes?

– Slijedite svoje srce, podržavajte se međusobno, nemojte nikada prestati istraživati muziku. Preuzmite organizaciju. Tragajte za novim mjestima, makar ona bila jednokratna prilika za party. Otvorite bar ili klub. Bukirajte druge DJice. Pravite buku. Oformite kolektiv, štampajte i lijepite postere, dijelite flyere. Budite što vidljivije i glasnije.

 

Lana Prerad / Marie Cherie / 2008.

Marie Cherie je Lana Prerad, rođena u Zagrebu sa trenutnim staništem u Beču. Sa 17 godina u Banjoj Luci organizuje prvu slušaonicu Let Me Hear U Say Dance Punk Without Screaming. Godine 2008. godine u pokreće TRASHALTER žurke sa naglaskom na kvir i žene u muzici. Godinu poslije osniva all female audiovizuelni aktivistički sastav Elektropionirke sa kojima nastupa širom regiona. Članica banjalučkog Udruženja Kvir Aktivista. Trenutno u Beču organizuje i kurira aktivistički festival Politics of Liberation, te radi i kao koordinatorica projekata u Udruženju za umjetnost i kulturu Line In.

– Sjećam se da se katodni monitor nosio u rukama. Kao i svaki početak, postojala je naizdrživa želja da nešto podijeliš i ostvariš konekciju sa istomišljenicama/ima i medij je bila muzika. Kao i svi prije mene u malim gradovima bez role modela, misliš da treba da otkriješ ljudima univerzum koji samo ti poznaješ i da ga naselite i donesete svoja pravila. Ne trebaju gramofoni (nema se para), može i sa digitrona. Samo punk. 

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspjevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– Pa mislim da svaka/i DJ/na ima svoj stil, ukus, nijansu. To su ona iskustva, ljudi, žurke i muzike koje su te oblikovale i sad jednostavno reaguješ na određeni momenat, a drugi te ne dotiče. Ako iskreno pratiš taj zvuk, imaš jedinstven stil. Ako ih ima još 20 kojima se to sviđa, you’re a DJ.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Pa nismo još ozbiljno shvatile važnost samoorganizovanja i međusobnog osnaživanja. Teško je biti žena u BiH, a pogotovo je teško je ako nisi i ne razmišljaš kao većina. Da ne spominjem dalje marginalizacije. Sistemi podrške, kanali i jedinstvo koji po automatizmu postoji kod broova, zbog patrijarhata u kom smo obrazovane, uglavnom ne postoje za žene. Naravno kad sam počinjala da je najveća podrška dolazila od aktivistkinja, ali čini mi se da nam polako ulazi u glave da moramo ozbiljno da se shvatimo i držimo.

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– Nemam ništa protiv kvantiteta. Što više, to bolje. Stvaraju se različite subkulture i na kraju kvalitet. Problem je što u propalom BiH tranzicijskom kapitalizmu ne postoji dovoljno kulturnih inicijativa koje daju prostor zvuku koji nije komercijalan i mainstream. Čak i one dve kafane gdje nisu baš svi fašisti uvijek se igra na sigurno, jer se mora preživjeti. Čast izuzecima.

Šta mislite koliko smo daleko od toga da jedan link-up bude sastavljen samo od žena? Naravno, ne zato što trebaju biti samo žene, nego da je riječ o super kvalitetnim Djs?

– Apsolutno podržavam all female lineupe. U Austriji je postojala sjajna inicijativa koja je svaki event etiketirala po procenatu žena u lineupu. Vremenom je upalilo, ali ne mogu da zamislim u BiH van 8. marta. Ili najave sa Girl ili Lady u nazivu.

 

Marina Đapić / Marina Mimoza / 2009.

Marina Đapić aka Marina Mimoza se DJ-ingom bavi od 2009. godine. Vođena različitim inspiracijama slaže setove u kojima prevladava dinamika melodičnog i mističnog deep housea, kojeg kombinira hipnotičkim technom i tech-houseom. Osim toga već devet godina predvodi Street Arts Festival koji je Mostar učinio bogatom galerijom ulične umjetnosti u zemlji i regiji. Novinarka, PR, DJ, jedan od kreatoraica multimedijalih performansa Lovevolution, Marina je svoj život posvetila kulturnom djelovanju i stvaranju urbane umjetničke platforme.

– DJ-ingom sam se počela baviti malo više od 10 godina i sve je krenulo sasvim slučajno iako sam duže vremena prije toga imala potrebu i želju za miksanjem elektronske muzike, ali nije se pružila nikakva prilika dok nisam počela dolaziti u Omladinski kulturni centar Abrašević. Tu sam upoznala Mustafu Kajana Mukija, koji se bavio DJ-ingom kao i organiziranjem događaja. Kad sam njemu spomenula da bih se voljela okušati u DJ-ingu doslovno me bacio u vatru. Ponudio mi je termine za vježbanje u DJ sobi u Abrašu gdje sam se i prvi put susrela s opremom Pioneer CDJ-100s i rekao da imam mjesec dana da se pripremim za svoj prvi nastup na događaju kojeg je planirao. To je bila Elektrana 02 održana 20.11.2010. u sali OKC Abrašević na kojoj su pored mene nastupali Mili Sefić i organizator Muky. Ja sam nastupala prva i imala sam naravno veliku tremu, pogotovo jer i nisam bila baš spremna što se tiče tehnike miksanja. Sjećam se da sam bila pripremila raznovrsne žanrove elektronike i s obzirom na to da mi je to bio prvi nastup bilo je zadovoljavajuće. Okupila se zanimljiva ekipa, bila je zaista ugodna atmosfera, a i većini je bilo zanimljivo da čuju i vide nekog novog za Dj pultom. Ja sam bila presretna i zaista mi je bila čast da nastupam s Mukijem kao I Mili Sefićem koji je bio i ostao jedan od boljih DJ-eva u BiH, a i regiji. Nakon toga sam nastavila da intezivno preslušavam muziku, skupljam svoju kolekciju i izražavam kreativnost kroz DJ-ing.

Možete li povući paralelu-kako je izgledala bh. DJ scena kada ste Vi počinjali, a kako ona izgleda danas?

– Što se tiče Mostara, tada je bilo bolje nego danas iz razloga jer je postojao jedan, ali vrijedan pravi klub – Oxygen, gdje su se organizirali dobri partiyi i gdje je menadžment imao sluha i volje za organizaciju i podršku programa elektronske muzike. Međutim, to se brzo ugasilo i Mostar je ostao sve do danas bez kluba koji ima strukturu za organizaciju kvalitetnog partyja. Jedno vrijeme je bio aktuelan Club Arabica gdje smo organizirali događaje, ali i on je sada zatvoren. Postoje neki lokali I mjesta gdje se može nešto organizirati, ali to je sve na klimavim nogama. Ako u gradu ne postoji dobar klub s dobrim zvukom i da je on održiv, onda je teško reći da imamo scenu u pravom smislu te riječi. Međutim postoje dobre inicijative i koncepti na kojima rade pojedinci kao i neke kolege i oni na neki način održavaju na životu klubsku kulturu. Na nivou Bosne i Hercegovine nije toliko loša situacija zato jer upravo DJ-evi rade na organiziranju događaja, festivala i trude se kako najbolje znaju. Mnogo toga mi nedostaje, ali nekako sam se prilagodila.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način vi uspjevate ostati drugačiji I gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari.

– Mnogo je muzike i producenata. U tom bućkurišu ima svega za svačiji ukus. O ukusima se kažu ne raspravlja, ali svatko tko je imalo muzički obrazovan može osjetiti i procjeniti što je kvalitetno ,a što ne. Isto npr. kao u slikarstvu. Ne možemo reći da je svaka naslikana slika umjetničko djelo. Tako je isto sa muzikom. Mnogo je toga što nije umjetnost. Nisam ljubiteljica ispraznog, nervoznog, nabacanog, sintetičkog zvuka, koji je danas zasićen u produkciji. Međutim ima jako puno kvalitetne muzike i ja obično biram onu koja je malo senzibilnija i u kojoj mogu osjetiti neku svjetlosti i metafiziku. Skupljam kolekciju housea, deep-housea, dub techna, minimala kao i eksperimentalne elektronike I ambijentalnog zvuka. Inspiraciju pronalazim u svojoj mašti i u istraživanju, u zanimljivim suradnjama kao i pripremi pred neki nastup. Publika mi je nekad inspiracija. Kad se dese neki savršeni trenuci i energije poklope. To mi nahrani dušu. Jedan od inspirativnijih projekata na kojem sam sudjelovala je multimedijalni performans Lovevolution gdje sam se bavila većinom miksanjem ambijentalnog zvuka uz pratnju pijanistice Amele Darling, gitariste Amara Šantića. Sudjelovala sam u deset takvih muzičkih eksperimenata s umjetnicima iz različitih oblasti. Kombinirali smo sliku, zvuk, pokret i poeziju. Kroz to sam shvatila da volim imati konceptualan pristup svakom nastupu. Stvoriti neku priču koja ima uvod, sredinu, vrhunac i završetak. Ne planiram svaki detalj, ali stvorim sebi neku bazu i priču. Nešto izmaštam. Nisam tip DJ-a koji bi puštao muziku all day ili all night, ne produciram muziku, ali mislim da će doći momenat kada ću se i u tome okušati. Za sada uživam u DJ-ingu.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, što je sa ženama na bh. sceni?

– Istina jeste da muškarci dominiraju i da je više muškaraca koji su u DJ-ingu u BiH. Oni se također češće odvažuju na taj menadžerski i poduzetnički aspekt tj. organiziraju događaje. Nemam ništa protiv toga i malo mi je apsurdno nekada dijeliti stvari na muške i ženske, ali s druge strane često se zapitam upravo što i ti. Gdje su žene? Ima kvalitetnih DJ-ica u BiH, regiji i inozemstvu i ne vidim razloga da se ne bukiraju. Jedni od dražih partyja su mi upravo oni gdje je svirala DJ Jasmina iz Sarajeva. Sijah i Kolenda su prije nekoliko godina bukirali Bebbetu iz Berlina i to je bio kvalitetan događaj. U Mostaru su gostovale u organizaciji Roof AW Dijana Knežević Dee i Nevena Jeremić. Ja sam prije, češće organizirala događaje ali mi je draže da se fokusiram na DJ-ing nego na menadžment . Moram priznati da mi je malo naporno organizirati događaj i svirati na istom. Ta mi kombinacija ne odgovara najbolje. Već 9 godina organiziram Street Arts Festival u Mostaru i kada je riječ o partyjima draže mi je biti izvođačica nego organizatorica, ali isto tako rado ću pomoći nekom kolegi koji nešto organizira. Mada je bilo zaista divnih suradnji s mnogim DJ-evima iz Mostara i drugih gradova BiH i Hrvatske. Nevezano samo za DJ-ing, žene trebaju da se izbore za svoje mjesto i za ravnopravnost na svim nivoima u Bosni i Hercegovini.

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svatko bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svatko prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti.

– Ja nemam ništa protiv da se netko bavi Dj-ingom ako ga to ispunjava. Svatko ima pravo baviti se čim želi. Nisam najbolje upućena tko kakve ponude prihvaća, ali mi je drago ako netko nastupa, putuje i ako mu dobro ide. Jedino je važno da ne prevladava ego i želja za pokazivanjem i dokazivanjem, a muzika ostane u drugom planu. S obzirom na to da su kod nas DJ-evi organizatori događaja na kojima sviraju, onda je tu dosta i samopromocije. Ali ja zaista cijenim kada je netko uporan, vrijedan i daje sebe za nešto. Pojedinima se ne može osporiti njihov trud, rad i doprinos sceni u BiH bez obzira sviđa li se nekome kako to oni rade ili ne.

Da možete što biste promjenili na globalnoj muzičkoj sceni?

– Promijenila bih odnos prema elektonskoj muzici kao nečemu što se isprazno konzumira i pretvara u biznis koji na koncu vodi ka komercijalizaciji. Da povod za odlazak na party bude isključivo ljubav prema muzici.

Šta biste poručile mladim DJanes?

– Da budu sigurne u sebe. Da budu aktivne, produktivne i podrška jedna drugoj te naravno da svakodnevno rade na sebi i na muzici te da istražuju imaju samopozudanja i budu primjer mlađim generacijama.

 

Alisa Karović / Skali Yo / 2010.

Skali Yo je ljubiteljica i istraživačica umjetnosti u različitim formama, VJane i DJane iz Sarajeva koja je na alternativnoj sceni aktivna skoro deceniju. VJ-ingom se počela baviti 2010. godine (samostalno i kao dio V2P kolektiva) te je kroz vizuelnu podršku dešavanjima u Sarajevu i šire ostvarila saradnju sa mnogim imenima, vizuelno prateći različite muzičke stilove: dub, techno, alternativni rock pa čak i sevdalinke. Muziku počinje selektovati 2013. godine u sklopu sedmičnog programa Duba za Jahba, najdužeg reggae/dub serijala u BiH koji je u srcu Baščaršije svakog utorka organizovao Bass-Ul-Ulema kolektiv od 2013. do 2015. godine. Nakon prestanka angažmana na različitim projektima, sa partnerom Benjaminom 2016. godine osniva Mental Freedom. Ovaj dinamični dvojac publici beskompromisno prezentuje inovativni i nekonvencionalni dubstep zvuk. Njihova selekcija je garancija za izbjegavanje bilo kakve monotonije i šablonske produkcije.

– Odmah ću na početku iskoristiti kliše priču o tome kako je muzika moja najbolja drugarica cijeli život. Prvo su mi roditelji ubacili tranzistor u dječiji krevetac, jer me muzika smirivala i samo tada nisam plakala, pa su desetak godina poslije morali kupovati prazne kasete kako bih snimala muziku sa radija i pravila svoje kolekcije. Kad se sjetim kakva je revolucija bio CD player i koja je sreća bila otići na pijacu i kupovati muziku. Onda se odraslo i išla sam na sve moguće svirke, pratila sam uglavnom alternativnu muzičku scenu, nikad opterećena žanrom. U godinama mog odrastanja alternativna scena u Sarajevu bila je dosta bogatija nego danas, odlični bendovi su svirali. Krajem 2000-ih i uz veliku pomoć interneta počinjem se intenzivnije i intimnije upoznavati sa elektronskom muzikom. Bilo mi je veoma inspirativno uploviti u taj svijet i po prvi put čuti drum & bass ili dub u Sarajevu. U tom periodu sa radom počinje Bass-Ul-Ulema kolektiv koji je zaslužan za razvoj i promociju soundsystem kulture u Sarajevu. Oni su 2013. godine u klubu Pussy Galore pokrenuli sedmični program Duba za Jahba, najduži reggae/dub serijal u našoj državi. U sklopu ovog programa se jednog utorka desio i moj prvi samostalni DJ nastup. Kroz maglu se sjećam te noći, sigurno sam bila veoma nervozna. Drug i ja smo pod imenom Otari Sound selektovali muziku, a u publici su nam uglavnom bili prijatelji i lokalna ekipa koja se nekim čudom odlučila izaći utorkom naveče. Sjećam se da sam ranije sastavila listu pjesama koje želim pustiti. To sam uradila tada i nikada više.

Možete li povući paralelu – kako je izgledala bh. DJ scena kad ste Vi počinjali, a kako ona izgleda danas?

– Elektronska scena je sa pojavom interneta i novih tehnologija doživjela ekspanziju, imamo jako puno novih DJ imena što je sasvim poželjno i super, sloboda izražavanju! Oni koji se odluče baviti komercijalnom muzikom, zahvaljujući sponzorima, imaju više mogućnosti te organizuju znatno više dešavanja, pogotovo posljednjih nekoliko godina i drago mi je zbog toga, samo naprijed bankari! Alternativna elektronska scena se trudi da opstane u jednoj jako nemotivirajućoj atmosferi. Dobra ilustracija toga je činjenica da smo mi kao Mental Freedom prvih godinu dana uglavnom imali nastupe van Sarajeva. Nezavisni lokalni promotori se sve rjeđe odlučuju na organizaciju dešavanja, prvenstveno zbog nepovoljne ekonomske situacije i loših uslova u klubovima u BiH. Ipak entuzijazma nikada ne manjka, plesati se mora pa makar i na livadi. Iz moje perspektive, subkultura kojoj ja pripadam ima itekako na šta biti ponosna. Trenutno u BiH imamo odličnu i regionalno priznatu ekipu reggae/dub/dubstep selektora, producenata i DJ-eva, dva ručno izrađena sound systema, a i ekipa u Sarajevu je u zadnjih nekoliko godina ugostila velika imena svjetske bass scene.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspijevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– S obzirom na to da u svojim setovima isključivo vrtimo dubstep (ne onaj brostep koji produciraju Skrillex i sl.), koji ekipa u našoj regiji nema priliku često slušati, ne moram se posebno truditi da budem drugačija, dovoljno je da budem to što jesam. Dubstep je po meni jedna inovativna i kreativna mutacija žanrova, prepuna različitosti koja je potekla iz naroda. Pioniri i pionirke ovog zvuka nisu pristajali na kompromise i nisu se poštovali tzv. kulturni/umjetnički/biznis autoriteti, te je za sve ove godine zaista ostao slobodan i otvoren za sve.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Živimo u svijetu u kojem dominiraju muškarci, problem nejednakosti je vidljiv u svim sferama oko nas, ovo jeste globalna borba koja nažalost traje predugo. U našem slučaju čini mi se da se situacija iz godine u godinu poboljšava, iskreno zadnjih godina sam čula za mnogo novih DJ-ica, otvaraju se diskusije na ovu i slične temu. Stava sam da trebamo biti svjesne problema, ali i da od konstantnog presipanja iz šupljeg u prazno nemamo ništa. Dakle, drugarice moje slušalice i miksete u ruke i na liniju! Sve što poželite ostvariti – možete!

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– Na ovoj sceni svakako postoje dvije strane. Sa jedne strane imaš ljude koji muziku smatraju isključivo poslom i orijentisani su na profit, koji mene ne zanima uopšte. Sa druge strane, za mene je motivacija uvijek bila ljubav prema muzici i ljudima, te želja da ljudi imaju neki dojam zajedništva, da se vrate kući s uspomenama nakon naših nastupa, da čuju, nauče i osjete nešto novo.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

– Da mogu bilo šta mijenjati, promijenila bih svijet iz korijena! Globalna muzička scena je jedna velika industrija koja po meni ima mnogo negativnih segmenata i sa kojom imam suštinske probleme jer su moji svjetonazori totalno drugačiji.

Savjet mladim DJanes?

– Moja poruka bi definitivno bila da samo rade ono što iskreno žele i vole, da pokušavaju i ne odustaju lako, da se ne ograničavaju i da jednostavno uživaju u procesu.

 

 

Maja Vuković / Joma Maja / 2011.

Dolazi iz Banja Luke (BiH) i od mlađih dana je u svijetu elektronske muzike posjećujući razne festivale i klubove širom Evrope. Samim tim njen sljedeći logični korak je bio i uplivavanje u DJ vode, što se i desilo 2011. godine na DJ radionici u organizaciji URUK iz Banja Luke. Njen prvi susret sa mixetom i plejerima pokrenuo je DJ Woodie. Svojim znanjem i muzikom belezila je sve veće uspehe u regionu i nastupala je na svim većim festivalima uključujući i EXIT, najbolji festival u Evropi. Pored EXITa nastupala je još i na Lovefestu, na Memento Demento Festivalu u Hrvatskoj, Fresh Wave Festivalu, Demofest, Lunar u BiH. Ucestvuje u organizaciji Fresh Wave Festivala u Banjoj Luci. Pored festivala muziku je puštala u svim većim klubovima u regionu i pult je delila sa imenima kao sto su Dubfire, Dave Clarke, Anja Schneider, Rodriguez Jr., Âme, Cristian Varela, Uto Karem, Gaiser, Carlo Lio, Kaiserdisco, Pavel Petrov, Valetino Kanzyani, Ten Walls, Umek, Roger Sanchez, ANNA, Alexis Cabrera, Eddie Evil Richards, Timid Boy, Archie Hamilton, Charlotte de Witte, Daryus Syrossian, Marko Nastic, Mladen Tomić. Prije šest godina nastupala je u finalu Burn Residency DJ takmičenja za BiH, a iste godine je započela i sopstvenu produkcijom. Za sada ima dvije svoje pjesme i nada se da će uskoro da izađu njena prva izdanja. Godine 2016. je predstavljala našu zemlju na Ibizi na Burn Residency DJ takmičenju. Njena muzika je mračna, sexy i energična.

– Krajem 2010. godine sam učinila prve korake ka DJingu i to na radionici koju je drzao Woodie, u organizaciji URUKA. Počela sam iz ljubavi prema muzici, kao i iz radoznalosti i želje da vidim kako je to i sa druge strane pulta kada je nama u publici tako divno. Moj prvi nastup je bio 13.1.2011. godine u Domu Omladine u Banjoj Luci i drago mi je da i danas imam taj flyer. Radio je Woodie i mi ekipica sa radionice, sjećam se da sam imala tremu neviđenu, ali bila je dobra žurka za probiti led.

Možete li povući paralelu – kako je izgledala bh. DJ scena kad ste Vi počinjali, a kako ona izgleda danas?

– Nekoliko godina je bilo totalno zatišje i mrak, bar u Banjoj Luci što se tiče elektronske muzike tih nekih godina kada sam ja počinjala. Svirala sam uglavnom po kaficima u BL, ali mi je to bilo super jer sam dosta vježbala na taj način i preslušavala muziku. Mislim da je sada scena razvijenija, imamo značajne festivale elektronske muzike poput Fresh Wave Festivala koji na jedan dobar način približavaju tu muziku mlađim naraštajima. Zatim, imamo i sve više novih organizacija koji prave svoje partyje, otvaraju se klubovi… Nešto se ipak dešava i nadam se da će samo nastaviti uzlaznom putanjom, jer ova muzika je ljubav, a ljubav treba da dopre do što više ljudi.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspjevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– To je jedan veliki problem i smaranje za sve nas koji se bavimo ovim poslom, jer baš treba da se kopa kako bi se došlo do kvalitetnije muzike ili bar malo drugačije muzike. Inspiraciju pronalazim svuda bukvalno, ali volim da slušam privatno dosta različite muzike žanrovski (jazz, hiphop, r’n’b, funk, soul) i mislim da odatle najviše inspiracije dolazi i kada je riječ o elektronskoj muzici.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Ne znam zaista. Možda žene u BIH treba da se odvaže i da grabe svoj put i grade isto kao i svi i da se udružujemo i podržavamo na isti način kao i muškarci. U dosta slučajeva kod nas imamo i te predrasude kako žene ne znaju miksati, kako dobijaju gigove samo zato što su žene i baš zbog toga bih voljela da žene dokažu i pokažu svoj kvalitet u ovom poslu. Ja inače ne volim da pravim tu podjelu, radije bih da se ljudi bukiraju po zasluzi i kvaliteti, ma kog pola bili.

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– Na kraju se to uvijek iskiristališe nekako. Svačije vrijeme bude i prođe, ali ko voli muziku naći će uvijek put do prave priče i neće odustati tek tako.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

– Marketing. Užasno mi je što bukvalno klikovi i plaćeni postovi određuju ko je sljedeći superstar i što sve više ima veze i sa fizičkim izgledom, što je porazavajuće za žene i za sve ono za šta se borimo.

Savjet mladim DJanes?

– Moj savjet je da vježbaju, da ne ostavljaju prostor da im bilo ko bilo šta prigovori kada je riječ o miksanju i, naravno, da se ne osvrću i grade svoj muzički put. Na globalnoj sceni trenutno žene dominiraju, možda je baš neka od vas sljedeća uspješna DJ-ica koja će nas predstavljati u svijetu. I nemojte nikada prestati zabavljati i uživati u muzici, jer onda izgubi svaki smisao.

 

Sandra Nadarević / Okov / 2013.

Sandra Nadarević aka OKOV, studentica farmaceutskog fakulteta u Tuzli, predstavlja novi val techno umjetnica. Muzikom se bavi od malih nogu, kada je stekla obrazovanje na polju klasične muzike a tada se prvi put susreće sa elektronskom muzikom i to upravo kroz njen spoj sa zvukom violine,što je osvježilo njen doživljaj zvuka i dalo novu inspiraciju i želju za istraživanjem. Kao tinejdžerka dolazi u dodir sa raznim muzičkim žanrovima ali onaj koji je ostavio najviše traga,što se vidi u njenim današnjim setovima, jeste drum and bass zajedno sa technom. Tada se u njoj rađa ljubav prema slobodi i mogućnosti kreativnog izražavanja preko DJ setova. Tuzlanski drum and bass duo Fa11out ima veliku ulogu u oblikovanju njenog muzičkog ukusa i njeni počeci se vežu za ovaj dvojac. Energičnost i dinamičnost drum and bass muzike koja budi želju za plesom, melanholija, misterioznost, ritual, ali prije svega sloboda je ono što je privuklo da dalje istražuje. Do sada je nastupala po raznim klubovima u Bosni i Hercegovini, kao što su Club Palma Tuzla, Club Hills Brčko, Kino Kriterion Sarajevo, i drugi,gdje je imala priliku sa publikom dijeliti svoje viđenje dobre zabave a prije svega potaknuti na razmišljanje i podsjećanje mase na prave vrijednosti i smisao rave kulture, kao i osnaživanje ženskog dijela publike, što na svakoj svirci doživljava i to je posebno raduje i motiviše. Trenutno je u fazi fokusa na produkciju i pripremanje projekata koje planira u bliskoj budućnosti realizovati, i u stalnom je usavršavanju na raznim poljima kao što su dizajn i modeling, što zajedno sa muzičkom produkcijom čine jednu skladnu cjelinu, a Sandru čine osobom koja pazi na detalje i želi sve svoje talente usmjeriti u cilju ostvarivanja sebe kao umjetnice.

– Prije sedam godina sam da pritišćem te dugmiće i da eksperimentišem sa zvukom i otkrivam cijeli jedan šareni svijet sa bezbroj mogućnosti. Volim kada drugi uživaju u mom prisustvu, a vidjeti jednu čitavu prostoriju kako se kreće uz zvuk koji ispunjava svaki tvoj dio, neopisivo je dobar osjećaj. Slično onome kada dragoj osobi pošaljete neku pjesmu koja vam se strašno sviđa, i čekate reakciju,a ona bude pozitivna. E, tako. Puta milion. Prvi nastupi su mi bili u kinu Kriterion u Sarajevu uz tuzlanski d’n’b duo Fa11out, koji su me i uveli u svijet DJ-inga, otkrili mi tajne strašnih dugmića i kroz nekoliko dana već gurnuli u vatru nastupom u Sarajevu. Može se reći da sam tako ”probila led”, a nakon toga sam nastupala po klubovima u Tuzli i drugim BiH gradovima. Svirke doživljavam kao rituale, zajedničko pročišćavanje. Nikada nije isto. Cijenim DJ-eve koji me muzički edukuju i koji kombinuju stilove.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspjevate ostati drugačiji i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

– Uvijek imate izbor, u svemu. Ako sebi predstavite jasnu viziju zbog čega ste tu, zbog čega ste počeli, šta vas inspiriše, nećete se izgubiti na tom putu. Nije mi teško pronaći inspiraciju, jer muziku doživljavam veoma intimno, svakodnevno istražujem, otkrivam, odzvanja mi u glavi danima, pažljivo klasifikujem i preslušavam. Ono što u meni ostane nakon tog iskustva, ja pretvorim u sljedeći oblik. Nemoguće je svaki put napraviti isti. Birate put kojim ćete ići i to publika primjeti. Najvažnije je odmah na početku odlučiti kakvu publiku želite. Da li vam je bitnije da ostavite neki svoj pečat na sceni ili da se stopite sa svima. Često sam imala priliku slušati lineup od 5 DJ-eeva i da nisam gledala prema pultu, mislila bih da cijelo vrijeme pušta jedna osoba. Lako je poći za trendom, ali oni se brzo mijenjaju, kako dolaze nove generacije i ako nemate viziju o tome šta predstavljate, izgubiti ćete se. Mislim da ću zauvijek gravitirati prema underground sceni.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?

– Mislim da je najveći razlog manjak vremena za sve. Recimo u BiH da biste svirali imate dvije mogućnosti: poznavanje ”pravih ljudi” ili princip organizuj sebi sam. DJ-ing nije svima primarni posao, teško je recimo studirati ili raditi u toku sedmice, a uz to još se baviti i organizacijom evenata, promocijom, produkcijom, dizajnom, finansijama. Ne mislim da broj muškaraca u odnosu na žene mora uvijek biti izjednačen, u bilo čemu. Većina poslova je danas dostupna i muškarcima i ženama. Koliko ćete energije i truda uložiti u nešto, sami birate. Ja sam većinom morala organizovati da bih svirala, srećom imala sam najbolje mentore uz sebe i prijatelje koji su mi olakšali čitav taj proces. Ali često su mi neke druge stvari bile prioritet, pa sam morala vagati. Veća je vjerovatnoća da će vas kad ste žena zvati da svirate samo ako izgledate atraktivno ili ako ste egzotični. Publika nema naviku da podržava domaću scenu i mlade DJ-eve i veća je vjerovatnoća da ćete napuniti klub ako dovedete nekoga ko je ”zvijezda” u nekoj zemlji, pa čak iako niste preslušali nijedan njen/njegov set niti ste pratili njen/njegov rad. Vlasnici klubova ne vole rizikovati, pa će često radije tri puta zaredom zvati istog DJ-a jer će imati profit od toga. O rave kulturi u BiH je više smiješno i pričati. Nekada se u jednom klubu znalo napraviti 3 floora sa 3 različita žanra, pa ne znaš koga prije slušati, a danas se jedva napuni i jedan floor. Možda je vrijeme da žene u BiH preuzmu stvari u svoje ruke, naprave neku organizaciju, gdje će svako imati svoju ulogu i dati svoj doprinos.

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

– Odlika mladog DJ-a koji tek počinje je prihvatanje svih mogućih poziva, jer želite što više da svirate, putujete, upoznajete ljude, izgrađujete svoj identitet. Tada otkrivate sebe. Ali u vama mora postojati vizija. Morate sebi razjasniti stvari u samom početku. Ko ste i šta predstavljate. Kako sebe doživljavate. Ako ste žena, i ako vas neko zove da svirate, pa tek onda preslušava vaš set, šta vam to govori? Kada se počnete baviti nekim poslom, uvijek birajte teži put, veći izazov. Sigurno nećete pogriješiti. Kvalitet će uvijek biti prepoznat od strane pravih ljudi.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

– Scena je uvijek bila i uvijek će biti podijeljena na mainstream i underground. Nisam dio svjetske scene, pa ne mogu reći šta mi ne odgovara iz vlastitog iskustva. Ono što znam sa sigurnošću je da je veoma teško doći do većih izdavačkih kuća, kako bi neko čuo vašu muziku. Sve ide preko poznanstava i kontakata koje ostvarujete. Koliko valjate nekome, koliki profit od vas može dobiti, koliko mase privući. Sam kvalitet muzike često ne igra veliku ulogu. Nekoliko ljudi odlučuje o sudbini producenata i DJ-eva, ali uvijek postoji i druga strana, vaše je da odlučite kojoj pripadate. Bitna je i sredina u kojoj živite. Ona odlučuje o tome hoćete li se moći baviti poslom kojim želite. Ako nemate publiku nemate ni scenu. Većina prijatelja koje imam, kvalitetnih producenata i DJ-eva, više ne žive u BiH. Sama činjenica da živite u BiH, a želite se baviti ovim poslom je u najmanju ruku tužna. Pogotovo kada svjedočite drastičnom padu interesovanja mladih za elektronsku muziku. Puštanje narodne muzike uveliko prednjači, čak mislim da raste. Svako ima pravo birati za sebe, ali ja sve manje imam priliku da u svom gradu barem slušam lineup koji mi se sviđa. Organizovanje evenata pada u svačije ruke. Lineupi sve više liče jedan na drugi. Nadam se da će se to promijeniti, a znam da može.

Savjet mladim DJanes?

– Razmislite šta želite biti i na koji način to želite ostvariti. Postoje razni putevi kojima se može poći, primamljive su olakšice, ali se na kraju vidi koliko truda i ljubavi je neko uložio u sebe u svoj rad. Rezlutat toga su uvijek istinska sreća i ispunjenje.

 

 Sestre / 2015.

Sestre su audiovizuelni projekt iz Sarajeva koji čine Ehlimana Elma i Aida. Njihov rad se bavi pozicijom Ostalih u BiH i ulogom koju igra etnonacionalizam u društvenoj marginalizaciji. Sestre su počele sa radom krajem 2015. i došle su na ideju stvaranja gotovo zloglasnog ali i humorističnog projekta iz želje da doprinesu sarajevskoj queer i feminističkoj sceni.

– Na početku smo radile kroz organizaciju različitih tematskih događaja u Sarajevu, da bi se poslije posvetile kreiranju sadržaja koji se bavi nacionalizmom i simbolima nacionalnog identiteta. Sestre kao projekat se ne ograničava određenim medijima, već koristimo bilo šta što nam pomaže da damo svoj društveno-politički komentar. Sestre su nastupile prvi put 2015. u nekadašnjem klubu Fis Bock u sklopu saradnje sa jednim od lokalnih aktivističkih projekata (TANKA). To je bio jedan u nizu događaja koje smo nastavile da organizujemo idućih godina.

Živimo u vremenu globalne produkcije i slobodno mogu reći copy/paste muzike, na koji način Vi uspijevate ostati drugačije i gdje pronalazite inspiraciju za nove stvari?

Ehlimana Elma_Moja inspiracija uvijek dolazi od svih mojih fascinacija koje sam imala kao dijete, kao tinejdžerica i nekako uvijek se vraćam tome. Uvijek se vraćam mojoj najdražoj traci (Underworld – Two Months Off), tome šta je to značilo za mene i onda samo to primijenim u kontekstu trenutne situacije u kojoj sam ja zrelija i lakše mogu da odredim u kojem smjeru želim da idem.

Aida_Moja inspiracija dolazi od različitih mjesta koja mi nešto znače, uz koje vezujem intenzivne emocije, i loše i dobre.

Muškarci još uvijek dominiraju DJ scenom u BiH, muškarci su organizatori partyja, bukiraju se muški DJs, muški DJ drži školu DJ-inga u Sarajevu, šta je sa ženama na bh. sceni?Ehlimana Elma_Nevjerovatna je ta količina povjerenja koju ljudi imaju u to da muškarac može da uradi nešto bolje od žene. Mislim da se sada dosta više primijeti i prepoznaje to kada je all-male line-up u pitanju i mnoge žene koje su bile dio nekog undergrounda dobivaju više pažnje. To je jako važna i uzbudljiva stvar.

Aida_Očito je da ih ima dosta manje, ali su stvarno odlične. Nadam se da ćemo u idućim godinama vidjeti više žena na sceni, mislim da svakako idemo u tom smjeru.

 

Ponekad se čini da je previše DJ-eva, da se svako bavi tim poslom, a vlada pohlepa i da svako prihvata svaku moguću ponudu, te da nema nimalo ekskluzivnosti, kako to komentarišete?

Ehlimana Elma_Mislim da je nezahvalno i razmišljati uopšte o tome. Jednostavno, ljudima nije više toliko ni važno da imaju neki narativ, da grade nešto i razvijaju nešto godinama i to je jednostavno sada tako. Svi/e su nastrojeni/e oportunistički. Sve se dešava odmah i sada. Stvari se dešavaju i stvaraju se dok ja pišem odgovor na ovo pitanje.

Aida_Svaki vid kreativnog rada je za pohvalu, i mi smo zaista protiv bilo kakvog elitističkog pristupa umjetnosti. Svako ko želi da se bavi muzikom, umjetnošću, neka se odvaži na to i ne treba da se osjeća kao da u lokalnoj zajednici postoje “gatekeeperi” koji moraju dati svoje odobrenje.

Da možete šta biste promijenili na globalnoj muzičkoj DJ sceni?

Ehlimana Elma_A ko ti je radio tu traku?

Aida_Bilo bi lijepo vidjeti više ženskih DJeva koje ne izgledaju nužno kao manekenke.

Šta znači biti jedini queer-feministički muzički projekt na sceni u BiH?

– Sam koncept queer identiteta u bh. društvu je oblikovan pod utjecajem naslijeđenih konzervativnih stavova o njemu kao o društvenom fenomenu. Mi želimo da kroz naše događaje, koji umjesto lako probavljive pop zabave nude integrativno iskustvo, kreiramo novu eru queer noćnog života.